петак, 29. децембар 2017.

Jelka od lisnatog testa

Ovo je pravi praznični recept. Kada nam se približi Nova godina svi malo izgubimo kompas pa odlutamo u kič i dekorisanje. Tada je sve dozvoljeno. Tako sam je napravila jelku od lisnatog testa i nutele. A evo ga i recept

Sastojci:

1 pakovanje lisnatog testa
200gr nutele
1 žumance

Priprema:

недеља, 17. децембар 2017.

Kako da promenite adresu u elektronskoj zdravstvenoj knjižici u samo 6 koraka

Kada je počela zamena papirnih zdravstvenih knjižica elektronskim, pomislila sam da ćemo konačno smanjiti odlaske do Fonda zdravstvenog osiguranja. Počelo je haosom i redovima u nedogled. Ljudi su bili besni i razočarani lošom organizacijom. Iskoristila sam mogućnost da elektronskim putem podnesem zahtev i da mi elektronsku knjižicu dostave na kućnu adresu. Kad god je neka promena, prvo počne negodovanje i traženje mana. Rekoh sebi da ipak treba dati šansu pa da bar ovim korakom kročimo u društvo civilizovanih zemalja.

Prvi znak da to neće ići baš kako sam ja optimistično verovala, bio je kada je posle nekoliko meseci umesto poštara, moju knjižicu na kućnu adresu doneo suprug, jer sam preko njega bila osigurana. Knjižica je dostavljena poslodavcu mog supruga. Mislim, dobih je na kućnu adresu, zar je važno ko je doneo?

Drugi znak bio je kada je sestra u domu zdravlja zalepila papirić sa brojem kartona na elektronsku knjižicu. Ni to mi nije bilo dovoljno, jer sam odlučila da dam šansu novom sistemu.

Onda smo odlučili da porodično promenimo prebivalište što je opet značilo promenu svih dokumenata. Kada smo u MUP-u završili promenu adrese, na red je došla promena i u elektronskim zdravstvenim knjižicama. Naivno pomislih da je to samo nekoliko klikova i gotova stvar. A priča kreće ovako:

Korak 1


Svratim ja do šaltera Fonda da se raspitam šta je potrebno za promenu adresa i posle kraćih konsultacija između zaposlenih, dobih odgovor da donesem očitane lične karte (valjda štede papir pa neće oni da ih štampaju) za nas i papire iz MUP-a sa novom adresom za decu.

Korak 2


Spakujem sve papire i elektronske knjižice u fasciklu i pravac šalter. Primi me jedna gospođa ali kad vide koliko članova porodice ima, prosledi me kod koleginice, jer će da potraje. Koleginica pokupi gomilu hartije i poče da kucka...kucka...kucka. Nešto to traje a ona poče da se primiče pa odmiče od ekrana, prevrće listove, nešto zagleda. Vidim ja, eto nekog problema. Pozva ona stariju koleginicu da se konsultuje. Zajedno se one izbečiše u ekran, ponovo kliktaše i onda iskusnija koleginica onako pobedonosno izjavi
-Pa ovo neće moći...
-Morate da uradite promenu tamo gde ste prijavljeni jer u sistemu ima taj sistemski datum 13. avgust 2013. godine i mi to, zbog tog datuma ne možemo da menjamo, već mora onaj ko je uneo taj datum u Centralni registar a to je Beograd.
Kakav sistemski datum kada suprug petnaest godina radi kod istog poslodavca, kakav registar..Ne znam da li su mi veće oči ili uši...
- Šta mi konkretno treba da uradimo - skratih ja ovaj monolog.
- Znam da je to komplikovano i da se tamo čeka ali morate otići u našu filijalu u Beogradu da oni izvrše promenu a posle možemo mi da nastavimo...Jer da ste se vi preselili iz jedne ulice u drugu, mi bi mogli da uradimo promenu.
Da sam juče umrla ne bih znala da se menja adresa u zdravstvenoj knjižici ako se preseliš u drugu ulicu. Dobro je što se nismo preselili u Trgovište, mislim se, ala bi se klackali do Beograda.
-Da li idemo u filijalu po mestu stanovanja ili sedištu poslodavca?- da skratim šetkanje po Beogradu bar ako mogu.
-Tamo gde je sedište poslodavca.
Spakujem sve one hartije i knjižice u fasciklu pa kući.
Pričam suprugu a on misli da sam prolupala. Reši on da pribegne srpskom kvisku tj. vezi.

четвртак, 30. новембар 2017.

Posna pita sa ribancem i semenkama



Ovaj recept sam smislila tako što sam citala recept za pitu sa kupusom od drage Nate sa bloga Coolinarija. U tom trenutku mi dođe ideja da kupus zamenim ribancem i dodam semenke koje sipam u sve. Tako nastade divna, posna hrskava pita. A sada recept na svetlo dana.


Sastojci:
500gr kora za pitu
1kg kupusa ribanca
ulje za dinstanje kupusa
malo bibera
so
2 kašike semenki lana
5 kaška semenki suncokreta sirovog
5 kašika semenki golice( bundeve) sirove
2,5 dl kisele vode
0,5 dl ulja
4 kašike griza
pola kašičice praška za pecivo

уторак, 31. октобар 2017.

Sakupljate li sličice sa svojom decom?


Danas sam sa sinom lepila sličice u ne znam koji po redu album. Svaki put kada počnemo da lepimo sličice i otvaramo kesice ja osetim talas sreće i zadovljstva. Priznajem, radujem se sakupljanju sličica više od moje dece. Sa svakim okretanjem stranice i traženjem broja, mene sećanja prebace u osamdeset i neku godinu. Sneg napadao do drvenog prozora a ja svaki čas provirujem da vidim da li dolazi tata. Polako pada mrak. Dolazi tata i donosi nove kesice sličica. Kakva je to radost bila?!Ne sećam se zašto je nestalo struje ali se sećam kako pri svetlosti sveće lepimo sličice svi zajedno u crveni album sa velikom slikom Tarzana na koricama. Taj osećaj se vrati sa svakim albumom koji popunjavam sa svojom decom. 

Nauka ima vrlo pozitivno mišljenje o ovom hobiju, možda po malo i zaboravljenom. Sakupljanje sličica već kod male dece podstiče razvoj memorije i fine motorike. Kod malo starije dece je sjajan izvor učenja. Mnoge mame se mršte pri samom pomenu reči fudbal ali albumi sa fudbalerima su genijalna stvar za vašu decu. Sada će mnoge tate da se obraduju a nisu ni svesni kakve sve to mogućnosti otvara za te male sunđeraste mozgove koji upijaju svaku čijenicu, za nas možda nebitnu. 

среда, 25. октобар 2017.

Brauni (Brownie)


                                                                                                                                                                   
Brauni je pravo rešenje kada ste tužni, kada imate nenajvljene goste, kada niste na dijeti a pored svega obožavate čokoladu. Njegova tajna je u sočnosti i mekoći. Ja volim  ponekad malo da menjam recepte, pa sam ovaj obogatila višnjama. Greh nije greh ako se ne spoje višnje i čokolada. Za mene je to dobitna kombinacija kada su slatkiši u pitanju. U originalnom receptu nema višanja pa vi možete napraviti neku drugu grešnu kombinaciju a u komentaru mi pošaljite vašu grešnu ideju. 





Sastojci:
3 jaja
200+100gr čokolade
160gr putera
5 kašika šećera
3 kašike brašna
1/2 praška za pecivo
višnje (smrznute)

субота, 14. октобар 2017.

Čovek sa šeširom

Kiša, ona jesenja, dosadna, dan je učinila težim. Sitne kapi, gotovo izmaglica, lepile su se na žuto lišće i već raskvašenu zemlju. Šešir je bio sve mokriji i tamniji. Više se nisu videle masne fleke od prstiju a braon boja se prelivala u crnu. Na obodu su se videle mrlje od žute zemlje. Jedan kamenčić se zavukao pod crnu traku. Žuta zemlja pomešana sa kamenjem presijavala se na kiši.

Zaboden u zemlju pored šešira iskrivio se štap. Boja mu se na mestima izlizala a lak spao. Iza njega šepurio se drveni krst, sjajan i nov. Preko belih plastičnih slova padao je mokar peškir i moglo se pročitati samo MIR....OVIĆ. Toliko na kraju ostane. Nekoliko slova imena i prezimena, šešir i štap. Ono što je vredno uzeće oni koji će se svađati oko imovine i koji će ponosno ispisati svoje ime na spomeniku.

Posle toliko godina su se razdvojili. Sada se plašio vetra više nego ikada. Oduvaće ga u šumu pored i zaplesti ga u trnje. Pocepaće ga. Biće to njegov kraj. Više nema ko da ga traži, da ga otrese o kolena i vrati na glavu. Sad zna kako je onoj glavi bez njega i ne ljuti se više što ga je nekoliko puta izgubio dok se pijan vraćao kući i što ga jednom ispustio u potok pa se izmokrio i spljoštio. Oprostio bi mu i što je puštao unuke da ga šutiraju i ubacuju loptu. Teška mu je ova žuta zemlja, navikao se na ono malo sede kose. I ova kiša mu je teška ali da bar ne duva vetar. Samo je pitanje trenutka kada će da ga prevrne i zakotrlja. A još bi da mu nešto oprosti....


.



уторак, 19. септембар 2017.

Slabi udarci jače bole

Taj jedan mali sitan udarac me potpuno izbacio iz ravnoteže, ta neizgovorena reč me nokautirala. Iza mene gomila udaraca rasutih po celom telu ali taj jedan slabašan, bio je dovoljan da me baci na pod. Bilo ih je nekoliko u nizu. Ti slabašni se tako zadaju. Jedan za drugim dok se ne poentira. Dok kolena ne dodirnu pod. 

Oni koji ih zadaju ne znaju da udare jače jer to nije njihov stil. Jaki udarci odmah bace na pod, glava na beton. Zadaju ih jaki ljudi, sigurni i samouvereni, oni koji poštuju protivnika. Ovi drugi vole da mrcvare, da udare pa da se sklone. Kriju se, takva im je priroda. Misliš da je greška. Nisam sigurna ni da li je to prvo i bio udarac. Drugi udarac već vraća u stvarnost ali nosi i pitanja. Zašto? Kako? Jesam li ja to izazvala? Treći je taj. Zavrti se tlo pod nogama. Noge koje su izdržale najjače udarce sada klecnuše. Nisam odmah pala, to je onaj trenutak kada me šok održa na nogama. Lelujam ali se držim. Pa zar sad da klekneš a sve si to izgurala? Zašto je sada drugačije? Zašto suze kada si obećala da nema više tih reči koje će da povrede? Zato što si poštovala, verovala, trudila se, ćutala da ne povrediš, pravila se da ne čuješ, da ne razumeš, da održiš, da sačuvaš... Greške,greške, greške.....

недеља, 20. август 2017.

Budimlijska avantura

Pogled sa naše terase
Neočekivana nagrada, portala Roditelj Srbija i Kluba Budimlija, ispunila je jednu želju koja je odavno bila spremna i čekala trenutak kada da se ostvari. A kada se tako iznenada ostvarila rešila sam da je malo nadogradim. Ovu zamisao nisam odmah saopštila mužu jer je on vozač a ta nadogradnja se najviše ticala njega i kilometraže. Zato sam je iskusno predložila pred sam put, i naravno, pristao je. Naša nagrada bila je pansion u Klubu Budimlija a ja sam malo obogatila program i dodala posetu Tršiću, jer to nam je usput. Iz Budimlije nastavljamo putovanje ka etno selu Sunčana reka na Drini a usput da malo svratimo do Banje Koviljače. U povratku sa Drine je poseta Gučevu jer pogađate, i to nam je usput, samo 10 kilometara sa glavnog puta.

Naša odrednica Klub Budimlija nalazi se par kilometara od Tršića, a kako smo se tamo proveli pročitajte ovde. Mi smo uz pomoć navigacije lako pronašli ovo skriveno mesto. Ako nemate navigaciju tu su vredni seljaci koji su još sigurniji putokaz od GPS-a. Još na ulazu smo shvatili da je neko želeo da lepotu ovog sela podeli sa svetom a naročito sa decom.

Od Banje Koviljače do Drine

Kupatilo kralja Petra I Karađorđevića
Našu Budimlijsku avanturu smo nastavili ka novom cilju na reci Drini. Čim smo se popeli na brdo, shvatili smo da imamo divan pogled na Loznicu. Uživali smo u pogledu dok smo se spuštali ka Loznici a kada smo izašli iz grada, nastavili smo ka Banji Koviljači koja je na putu ka Bosni, nepunih pet kilometara posle Loznice. Bio je to tropski dan u Srbiji i svaki predah u hladu bio je spas. A gde bolje da se rashladimo nego u hladovini banjskog parka ispod planine Gučevo. Ovaj park je sačuvao svoj izgled i arhitekturu uprkos vremenu. Samo sam čekala da se pojave dame sa srpskog dvora u svojim haljinama sa čipkanim suncobranima i da pomislim da me je neko vratio na početak XX veka.
Banjski park

Banjski park se prostire na oko 40ha i drugi je po veličini u Srbiji. Centralni deo je fontana a okolo su smeštene vile Hercegovina i Dalmacija, čuveni Kursalon koji se trenutno renovira i parno kupatilo kralja Petra I Karađorđevića.

Legenda kaže da su karavani koji su prolazili obalom Drine, ostavili iznemoćalog konja pored izvora tople i smrdljive vode i nastavili put. U povratku su videli konja kako oporavljen pase i tako se uverili u lekovitost vode koja je zbog mirisa sumpora dugo nosila ime Smrdan banja. Baš zbog visokog sadržaja sumpora koristi se u lečenju reumatskih bolesti, problema sa kičmom i posle preloma kostiju. Prvi pisani izvori iz 1533. godine pokazuju da se narod lečio ovom vodom a kasnije su napravljene zgrade za smeštaj gostiju. Mnoge istorijske ličnosti su posećivale banju kao što su Dositej Obradović, Vuk Karadžić, Karađorđe i mnogi drugi. Kralje Petar I Karađorđević 1908. godine uz svoju rezidenciju podiže i savremeno parno kupatilo.

Tršić

Tršić se nalazi devet kilometara pre Loznice. Nekoliko kilometara od skretanja sa puta Valjevo-Loznica dolazi se do mesta gde je vreme stalo. Svima koji se brinu da tako bude, želim da kažem da tako nastave  i sačuvaju biser srpske istorije.  Ovde je rođen Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864) najveći reformator srpskog jezika i pravopisa. Od ulaska u kompleks počinje šetnja kroz vekove spske tradicije i istorije. Priroda je prelepa. Svaka kuća je muzej na prvom mestu svojim izgledom. Vodenice, abadžijske radnje, vajati, magaze, kačare....Pored puta kao putokazi stoje, na drvetu ispisane poslovice koje je Vuk sakupljao.

среда, 2. август 2017.

O palcu i lepoti

Svi ponekad čitamo one smešne statuse na facebooku. Duhoviti su i nasmeju me. Da li zato što se prepoznam u njima ili zato što prepoznam neke druge? Skoro pročitah jedan i umesto osmeha, potpuno drugačija osećanja.
Tek što mi zaigra osmeh, izbrisa ga munjevita misao. To je tačno, poražavajuće je ali je tačno. Palac je postao mnogo važan, krucijalan i za mnoge odlučujući faktor životnog uspeha. Da, palac. U ovom slučaju onaj na nozi. Kome je bitno lice, duša, pamet ako je palac ružan. Kako se neko drznuo da sa takvim palcem obuje sandale i sve sablazni svojom pojavom. To bi u čizmu trebalo okovati da ne plaši te lepe i savršene ljude okolo. Živimo u vremenu kada je kult lepote postavljen na najviše mesto. Nisu više bitne reči, misli, postupci.. Sada su bitni palčevi, nosevi, uši, nokti, obrve, trepavice.. Čovek je rasparčan i gleda se deo po deo, šnicla po šnicla. Ono što nas je izdvojilo od ostalih vrsta sada nije važno. Svedeni smo na nivo orhideje ili detlića. Um polako gubi bitku.
izvor: Wikipedia

среда, 19. јул 2017.

Priča iz čekaonice


Čekaonica puna pacijenata, nervoza polako narasta i čini da nas je u svakom trenutku sve više. Neki čekaju već više od sat vremena a imaju zakazan termin. Sistem zakazivanja u našem zdravstvenom sistemu nema puno smisla i logike. Kada zakažete pregled dobijete tačno vreme za vas ali ćete biti pregledani kada dođete na red. Taj vaš termin je samo odrednica za dan koji ćete izgubiti čekajući na zakazan pregled a često i bez ikakvih garancija da ćete pregled tada i obaviti. Ljudi cupkaju, uzdišu, broje nogom pločice, ispod oka se prebrojavaju. Doktor prekida preglede. Izlazi jer ima vizite, kolegijume, sastanke i šta ti ja znam šta više. Dobro zapamti gde ide, šta treba da radi i gde treba da se vrati. Za to vreme jedni ulaze jer imaju samo nešto da pitaju i naravno završe šta su naumili. Doktori i sestre da uvedu preko reda komšinice, tetke, strine. Treći jer znaju doktora lično pa on čim ih vidi, zagrli ih i uvede u ordinaciju.

Tenzija u čekaonici sve veća, neki su zauzeli niski start, samo čekaju da neko priđe vratima pa da se obruše na njega. Nadam se da nisu poneli neko oružje sa sobom. Samo jedan čovek sedi mirno na kraju hodnika i priča sa zemljakom na koga je slučajno naleteo. Mirnim i veselim glasom priča o svom selu ne gledajući ko prolazi i ulazi sa vezom ili bez veze. Nema telefon, novine, ni knjigu, nije namršten i ne gleda ispod obrva. Glas mu je energičan za nekog ko ima bar sedamdeset godina i naravno priča malo glasnije kao i svi ljudi koji žive na selu.
izvor: http://www.putokaz.me

Zanimljivije je slušati njega nego one što su ljuti na ceo svet. Priča on o svojoj Goliji a ja je vidim kako raste tu pred mojim očima i guta onu oronulu čekaonicu. Kaže, selo je na 1800 metara nadmorske visine pa se vidi sve do Berana a Nova Varoš kao da mu je na dlanu. Da nije Prokletija do mora bi se videlo. I kako sad tamo živi malo ljudi jer se još kao mladi razbežaše po Beogradu i Kragujevcu za fakultetskim diplomama i boljim životom a selo osta pusto. Za vreme Turaka bilo je naroda a sada kada su došla ova nova vremena ostali samo stari. A onda poče o siru i kajmaku i jagnjećem pečenju koje se ne može porediti sa onim ravničarskim. Ja sedim na tom njegovom brdu, gledam Crnu Goru kako izviruje u daljini dok mi miriše tek pečen hleb iz furune namazan kajmakom koji se topi.

среда, 28. јун 2017.

Vreme je za sladoled

Volim da probam razne recepte ali se poslednjih šest godina odlučujem za one koji su brzi i jednostavni. Tri su razloga za ovakav moj stav. Na prvi zvuk miksera njih troje doleću sa svih strana i sipaju šta im se nađe pri ruci. Nekoliko pokušaja završilo je u kanti i doneta je sledeća odluka. Ako ne možeš da ih pobediš, ti im se pridruži. Obožavam ja torte sa puno korica i filova ali mi se sve više dopadaju ove novokomponovane za "savremene" domaćice. Hvala izumitelju Cheese cake-a, to je za sada naš krajnji domet.  Takav je i naš recept za sladoled.




Sastojci:

200g šlaga
4 dl hladnog mleka
1 kisela pavlaka
3 kašike prah šećera

недеља, 18. јун 2017.

Mame plaču i kada su srećne...

Baš ovih dana pre sedam godina, sedela sam u jednoj ordinaciji. Junski letnji dan se polako pretvarao u olujno veče. Doktor je pogrešno upisao termin i sada smo ga čekali. Posle dve nedelje nadanja i verovanja ovih dvadeset minuta bilo je kao godina. Misli lete, noga skakuće sama a ruka se znoji u njegovoj ruci. Kiša počinje da pada, vetar savija drveće. Doktor utrčava u ordinaciju. Samo da se prekine čekanje i te lude misli zvane šta ako...
Pričam brzo sve što se dešavalo na prethodnom pregledu i za ove dve preduge nedelje jer sam prvi put kod njega. Gledam ga i pokušavam da odgonetnem po izrazu lica šta će reći. On ćuti i gleda u ekran.
-Dobro, sve je to u redu, niste baš morali tako da se pazite ali možda je bolje jer to je ipak blizanačka trudnoća.
Ja ustajem, sedam na krevet.  Suze mi same teku.
- Niste znali da su blizanci? Kolega vam nije rekao prošli put?
Suze ne staju. Smejem se i plačem. Ušla sam sa strahom da neće biti ničeg na ekranu a sada....
-Evo pogledajte, dve tačkice na ekranu! Vidite?!

Moje dve tačkice. Trenutak kada se sve preokrenulo u našim životima. Mužu sam nekoliko puta morala da ponovim ali je to doprlo do njega tek kada je doktor potvrdio.

Danas su naše tačkice završile predškolsko. U septembru će u prvi razred. I danas su suze tekle kao ono veče u ordinaciji. Jedan divan period njihovog života se završio. Sa vaspitačicama i drugarima se rastaju. Oni me gledaju zbunjeno. Zašto ja plačem zbog njihovog rastanka? Dobro je što nisu videli da sam plakala na prvoj priredbi u vrtiću dok su recitovali. A i na završnoj.

Pomislih kako ću sada odgovoriti na njihova nezgodna pitanja o rastanku a da se ne zarozam u suzama ali njihovo prvo pitanje je bilo, da li ih vodim da kupe igračke? Njihov emotivni mehanizam drugačije kuca od mog. Mame imaju poseban mehanizam koji je uvek podešen na plakanje. Kada oni prohodaju, progovore, nacrtaju čiča glišu, nauče pesmicu, dobiju temperaturu, zakopčaju dugme, pogode koš, raseku koleno, nađu simpatiju, mame to otplaču. Ne znam da li je neka majka pronašla dugme za resetovanje? Meni bi to dugme puno pomoglo jer će u budućnosti moje suze biti blam za njih a to je opet razlog za plakanje.

Znam da je svaki njihov novi korak, korak dalje od mene. Kidaju se polako niti naše veze i oni su svakim danom nezavisniji. Umetnost roditeljstva je znati da pustiš dete da ode da bi mogao da izgradi sebe. Ja ću samo da otplačem svako kidanje te nevidljive niti jer majke plaču i kada su srećne, i ponosne.



четвртак, 1. јун 2017.

Džemper od tuge

I  dođe dan kada ništa nema smisla. Dođe a da ga i ne zoveš. Ušunja se pred zoru i grebe ispod jastuka da ga pustiš u svoj svet. Uporan je. Uđe kao nezvan gost i voli da ostane danima. Čudan gost, ne traži ništa, tera te da gledaš u jednu tačku dok ne ugledaš bezdan. Gleda me u oči i ne progovara a u glavi mi ključa vrelo misli. Izviru na sve strane a ja nikako ne mogu da ih sakupim. Smisao odmah pobegne i krije se dok on ne ode. Čini se da nema svrhe postojati.

Sedim, prebiram po mislima teške reči, one koje zovu suštinskim pitanjima, tražim odgovore ali se samo vrtim u krug. Gde sam to zaglavila? Na sredini puta između nigde i negde. Nemam rešenje, iza svakog ugla vidim samo slepu ulicu. Ćošak ponovo. Kako da se pokrenem, da izađem iz kože koja steže i guši, iz svoje kože. Da vrištim, da kukam, da molim. Možda će neko čuti, možda će pomoći, možda će proći. Da čekam. Možda. Dan crnji od noći a misli teže od olova. Jurim smisao, zgrabim ga za ćošak, stegnem da ga ne ispustim, privučem a on se raspadne u pepeo i nestane.

On sedi u uglu, gleda, ćuti i čeka. Sladi se mojom mukom. Misli mi beže. One lagane samo odlepršaju a one teške padnu na dno, zalepe se, sabiju, ne daju novim da se probiju.

субота, 6. мај 2017.

Moja fruškogorska priča (blog izazov hotela Park, Ruma)

izvor: www.hotelpark.rs
Lipa je pritiskala svojim mirisom, kao da se cela Fruška gora spustila na moje grudi. Volim taj miris jer podseća na leto, na tebe. Sa svakim udisajem misli su bile sve bliže i jasnije. Vidim nas ispod lipe te večeri kada si me prvi put doveo da vidim tvoj kraj. Dok si pričao o šumama u kojima se proveo detinjstvo jureći za jelenima, kako si nepomično ležao satima i čekao da ih vidiš, ja sam gledala. Gledala kroz nepregledne šume i videla tvoju zaljubljenost u sve što te okružuje a pitala se da li ćeš mene udenuti u neku buduću sliku nepreglednih polja pšenice? Da li ćeš me pustiti da zajedno krunimo zlatni vlat i grickamo sirova zrna pšenice kao kad smo bili deca? Da li ćeš me pustiti da zavirim dalje od onog što ćeš sam da mi kažeš?
izvor: www.hotelpark.rs

Pričaš o Ledinačkom jezeru, o njegovoj neobičnosti a ja se pitam da li ćeš mene tako strastveno nekom opisivati? Volela bih. Volela bih da te prekinem i kažem da ćutiš i uživaš u mirisu lipe. Sve oko nas se umirilo, sve samo tebe sluša, a tišinu ponekad prekinu ptice i manastirska zvona. Glas ti postaje tiši kao da ne želiš da nadjačaš zvonjavu. Gledaš preko zida bojažljivo, plašeći se da ćeš svojim glasom narušiti besprekornu manastirsku tišinu. Tvoje rame tek ponekad dotakne moje dok rukom pokazuješ vinograde gde si krao grožđe a ja bih da te uhvatim za ruke i da zajedno bežimo kroz vinograde.

среда, 26. април 2017.

Da li je teško čuti drugačije mišljenje?


Ovih dana na Facebooku često vidim postove mojih prijatelja ili onih koje pratim koji su izazvali nekakve rasprave. Ono što me je iznenadilo i nateralo da nešto napišem na ovu temu je činjenica kako rasprava brzo i neprimetno sklizne preko granice razmene mišljenja u vređanje, omalovažavanje pa i svađanje a vrlo često se završi blokom, ne betonskim hvala Bogu već virtuelnim.

Društvene mreže jesu jedan virtuelni svet koji smo sami stvorili, sami biramo ljude koje ćemo pratiti ili sa kojima ćemo biti prijatelji. Dugo nisam htela da otvorim profil jer sam mislila da će mi oduzeti vreme i nisam pogrešila ali sam shvatila da ima i svojih dobrih strana a o njima neki drugi put. Pretpostavka mi je bila da je to zabava, razonoda i da nema mesta ljutnji i mržnji ali.....

Sve je počelo sa izborima..


Najsvežija mi je predizborna kampanja, mada je tu realno očekivati rasprave i polemike ali toliko teških reči i uvreda, ne baš. Kakva je osoba neko ko može da izvređa drugu osobu koja je samo imala drugačije mišljenje a da se nikad nisu sreli pre toga? Ružne reči pa čak i pretnje, sve je to izašlo iz nečijeg uma pa preko tastature u virtuelni svet. A posledice? E o tome niko ne razmišlja jer u suprotnom možda neki komentar ili post ne bi ni ugledao svetlost interneta.

Posle izbora strasti su se smirile pa smo se vratili svakodnevnom životu a to znači jednu temu je zamenilo bezbroj tema za raspravljanje kao što su: seksualno obrazovanje, LGBT, hrana, crkva, moda, muzika.....

Razmišljam ako neko postuje nešto, onda je valjda shvatio da to čitaju svi i da svi imaju svoje mišljenje koje se ne mora slagati sa osnovnim mišljenjem u postu. A oni što komentarišu valjda znaju da je to samo mišljenje sa kojim se ne moraju složiti jer i ako su prijatelji ne mora da znači da o svakoj temi misle baš isto. Znate, to nije baš normalno da svi misle kao vi ili kao ja.

понедељак, 10. април 2017.

Energetske kuglice sa medom

Ovaj slatkiš je za one koje vole zdravu hranu bez belog šećera. Nema pečenja, nema pune sudopere prljavih sudova a rekla bih da su sastojci iz kategorije zdravih. Vrlo je jednostavan za pripremu i za dane posta.

Slatkiši su nužno zlo, bar za mene. Danima razmišljam o dijeti. Počela sam da pravim strategiju, pišem ciljeve, pravim plan i kad se sve sabere i oduzme zaključak je vrlo jasan. Svega mogu da se odreknem ali slatkiša ne. Meso, jaja, mleko gube bitku sa čokoladom, kolačima, tortama. Znači, da menjam strategiju. Ako ne mogu da ih pobedim, onda ću da ih prilagodim, možda. I kada smo u problemu ili neznanju gde ćemo po odgovor nego na Google. Tako sam pronašla ovaj recept i isprobala ga. Sada je red na vama.

уторак, 4. април 2017.

The Versatile Blogger Award

Svi znaju onu čuvenu rečenicu ...and Oscar goes to..... Uvek sam se pitala kako se oseća onaj koji u tom trenutku dobija Oskara. Da bih stekla bar malo utisak kako to izgleda pobrinule su se njih dve, Mirna i Nega.
Drage moje, ja sad kao da sam dobila Oskara, toliko sam srećna što ste se mene setile. Da me se niko nije setio bilo bi očekivano jer sam shvatila da je ovo jedna blogovska šuma i da je teško pobrojati svo drveće u njoj.



Sada je red da se poštuju i pravila igre:
  1. Zahvaliti se blogeru koji vas je nominovao
  2. Nominujte do 15 blogera (možete manje ali ne više) i obavestite ih
  3. Podelite sa svima 7 činjenica o sebi
  4. Objavite sliku nagrade u svom tekstu i ova pravila
Sada treba da ispunim onaj deo o sebi, i to je dosta teško. Nešto ste do sada i sami zaključili ali da sada preciziramo:
  • Blog sam počela da pišem tajno i za to niko od meni bliskih ljudi nije znao nekoliko meseci. Prvo sam rekla mužu a sada zna nekih desetak ljudi iz mog okruženja, ostali se prave mrtvi.....
  • Mama sam troje dece na šta se u ovoj našoj Srbiji gleda i ovako i onako....
  • Ne volim tužne filmove i uvek plačem pa sam napravila listu crnih filmova koje sam jednom gledala i ne bih više, zbog svog mentalnog zdravlja....
  • Plašim se letenja avionom i izdržim tri sata maksimalno, sve preko tog vremena u avionu sam neuračunljiva....
  • Ne volim nikakve ekstremne sportove, vratolomije i egzibicije...
  • Moj rođendan slavi ceo svet (1.januar)...
  • Volim da pravim slatkiše a još više da ih jedem...

Sada imate malo potpuniju sliku ko je Bitnoinebitno. I ja ga upoznajem svakim danom, sa svakim novim tekstom, nekad me i iznenadi. Ušla sam u jedan blogosvet, upoznala sjajne ljude i već sam zaradila od bloga ono što se novcem ne iskazuje. Evo koga sam srela i ko mi je sve promenio život, na bolje.( Mirna i Nega su pomenute na početku teksta)

Od svega po nesto
Slucajni bloger
Magija putovanja

Ako je neko već nominovan neka ispravi moju grešku i učini igru još zanimljivijom.

недеља, 26. март 2017.

Prvo je bio Bali beg ali onda se pojavio Mithat..

Bali beg (izvor: instagram)
Svi spavaju, troje dece i muž a ja sama u tišini gledam svoju seriju, tursku naravno. Možete li da zamislite taj trenutak blaženstva? Ako imate malu decu, verovatno možete. Ceo dan hranite nekog, brišete guzu, tražite igračku, menjate kanale sa crtaćima, daj papir, knjigu, bojice, flomastere, oljušti jabuku, daj vode,  daj ručak, pomiri posvađene, uteši, izgrdi, okupaj, daj večeru i onda potpuni mir. Čujem svoje misli i gledam seriju, kratko rečeno nirvana.  Sad su trenutno popularne ove turske, mislim da onih španskih više nema a ni indijskih. A sve je počelo sa tim španskim serijama...

Svi pogrdno pričaju o španskim serijama ali mislim da je njihov početak u Holivudu. Koliko me sećanje služi Dinastija i Dalas su bile totalni hit u svoje vreme kao što su danas ove turske serije. Koncepcija je ista, dvesta epizoda, u pola se ništa ne dešava, malo nesrećne ljubavi, bračna i vanbračna deca, bogati i siromašni...Devedesetih godina prošlog veka nastaje pravi bum sa Kasandrom. Ili je prvo bila Rosa Salvahe, više se ne sećam, pa rekla sam da je iz prošlog veka.
Kasandra (izvor: story.rs)

Ta Kasandra je bila ludilo kako bi klinci danas rekli. Ja nisam volela da je gledam ali sam gledala po neku epizodu zbog filozofije. E sad vam verovatno ništa nije jasno jer su u istoj rečenici filozofija i Kasandra. Moja profesorka filozofije u srednjoj školi je obožavala tu seriju. Kako mi filozofija nije bila omiljeni predmet, jedino čega se danas sećam su imena filozofa i poneke njihove misli a  gradivo što smo morali da naučimo bilo je besmisleno.  Iz ugla sedamnaestogodišnjaka, izabrala sam manje bolnu opciju. Odgledam po neku epizodu da mogu da učestvujem u diskusiji. Svaki čas filozofije bio je malo predavanje o Kasandri. Mi započnemo kao: "Profesorka jeste gledali kako je naivna Kasandra?" A profesorka je analizira do detalja. Pola časa prošlo. Hvala Kasandri što je moje školovanje iz filozofije učinila manje bolnim, a svakom profesoru filozofije i sociologije duboki naklon jer to samo ko voli može da nauči. Meni je i danas dijalektički materijalizam komplikovaniji od teorije relativiteta. Za one mlađe, Kasandra je bila takav fenomen na ovim prostorima da je dolazila u Srbiju a ljudi su išli da je vide. Deca su dobijala ime po njoj.

среда, 22. март 2017.

Doručak u tegli

Ovaj doručak ne mora biti u tegli ali to je sad tako moderno da ni ja nisam odolela ovom trendu. Iskreno, osim što izgleda lepo na slikama ali onim prefesionalnim, vrlo je praktično da se spremi u tegli i ponese na posao. Dok stignete na posao, doručak je spreman.



Sastojci:
2 supene kašike chia semenki
2 supene kašike  ovsenih pahuljica
1 dl kokosovog mleka( može i jogurt ali onda šolja od čaja jogurta)
1 kašika meda( ili po ukusu)
1 kašika putera od kikirikija
1 banana
2 kašike smrznutih aronija
pola limuna

уторак, 14. март 2017.

Kako me je svekrva podstakla na naučno mišljenje

Kada ste pročitali naslov, verovatno ste pomislili da je neka ironija u pitanju. To generalizacija iz vas stvara sliku snajke i svekrve koje očima ne mogu da se vide. Odmah da kažem, nije ironija. Ako ste mislili da je neki trik da bih vas navela da pročitate ceo tekst onda ste delimično u pravu. Naslov je istinit u potpunosti.

U osnovi nauke i naučnog mišljenja je kritika i sumnja. Da Galileo nije sumnjao još bi verovali da je zemlja ravna ploča a današnja deca ne bi znala da je preteča horor filmova  još u doba inkvizicije i paljenja na lomači. Da moja svekrva nije sumnjala.....

Svekrva i ja smo se upoznale pre više od deset godina. Ona je jedna vrlo obrazovana i pametna žena sa čvrstim stavovima koji se ne mogu opovrgnuti. Ovo sad tradicija iz mene progovara. Prihvatila sam zatečeno stanje i nisam se previše upuštala u rasprave. Na jednom od tradicionalnih nedeljnih ručkova pre pet godina reče moja svekrva rečenicu zbog koje kreće moj zaokret ka naučnom načinu mišljenja. Kaže ona kako nas truju sa svih strana pa počeli i iz vazduha, tačnije iz aviona.

петак, 10. март 2017.

Rođendanski mafini iznenađenja


Moja deca mnogo vole mafine a omiljeni su im sa višnjama. Ove godine za rođendan su tražili da napravim mafine i za drugare. Ja sam to shvatila kao izazov i rešila da mafine učinim još zanimljivijim. I tako se rodila ideja o mafinima iznenađenja.



Sastojci za 12 komada:
2 jaja
225gr. šećera
150ml. jogurta
100gr. maslaca
5 supenih kašika mleka
275gr. brašna
2 kafene kašičice sode bikarbone
1 kesica vanilin šećer ili aroma vanile
100gr.šarenih bombona (ja sam koristila Boni top)
                                                     
Opciono:
200gr. višnja

уторак, 28. фебруар 2017.

Predizborna gužva u autobusu gradskog saobraćaja

Beogradski špic je teško objasniti ako ga niste doživeli. Svi negde krenuli pa se zaglavili. Kolona uvek ispred vas a sviraju samo oni iza vas. Tako je ako ste motorizovani učesnik u beogradskom saobraćaju. Ja imam sreću da me drugi voze kao i moju decu, znači nas četvoro, pride još jedan ranac, jedno ćebe koje je u rancu, dve-tri igračke i par crteža izuzetne umetničke vrednosti jer su poklon od drugara a koji moraju da se nose u ruci da se ne gužvaju. Mi  smo jedna vrlo neorganizovana gomila koja bi da zauzme četiri mesta u autobusu gradskog prevoza pa još u vreme špica.

Klackamo se mi tako svaki dan po kiši, snegu, vrućini i polako rastemo pa sad možemo sami da sedimo. Dok oni sede, mama stoji i budno motri. Dobro ne baš svi, jedno još uvek mora da se drži. Ponekad svi stojimo. Mislite da je to čudno? Nije. Evo danas smo stajali i to nas dvoje na stepenicama. Sad se pitate kako držati toliku decu, tj. njih troje a dve ruke. U pitanju je jedna teorema koja još nije dokazana a ja sam na dobrom putu da je dokažem, da sa trećim detetom majci izraste treća ruka. Meni sigurno jeste, jer je okidač za ovaj fenomen vožnja gradskim autobusom. A ja sam redovno izložena ovom odlučujućem faktoru. Danas čak nisam morala da ih držim jer nisu mogli da padnu ni da su hteli. Nema gde ni da se pomeriš a kamoli da padneš. Na prvom sedištu starija gospođa i gospodin sa štakom a preko puta baka sa unučetom. Drugi mudro ne okreću glavu, mada i da jesu, ne bih mogla da se probijem sa decom do njih.

Proleće stiglo, prvo sunce posle zime upeklo i sve zamirisalo. Nafta, rđa, ostarela isflekana sedišta, a ljudi u zimskim jaknama, pa vruće, pa se znoje. Kažem ja, sve zamirisalo. Gledam odozgo sina kako se drži a diše na usta, osetio i on mirise, na kraju se uhvati za nos. Devojčica se ne buni zbog mirisa već traži da joj skinem kapu od jakne, vruće joj. Ne mogu, za kapu je držim da ne padne. Zaustavi se naš dragi prevoznik i mi udahnusmo svež vazduh i protegnusmo ekstremitete. A sutra opet isto, nova tura, nova avantura.

уторак, 14. фебруар 2017.

Dan zaljubljenih na drugačiji način

Pa danas je dan zaljubljenih! Iznenadih se u pet popodne kad čuh na televiziji. Ja sam zaboravila tako važan datum. Mislim, ima tu još poneki bitan datum ali kako sam sebi smela da dozvolim da zaboravim ovakav praznik, gore bi bilo samo da sam zaboravila da je 8. mart. I kako sad da izađem mužu pred oči.

Posle deset godina zajedništva, ja sam zaboravila da sam zaljubljena. Mislim, nisam ja zaboravila ali tradicija kaže da jesam. Ako sam zaboravila da je danas praznik za zaljubljene, tačnije za zaljubljene katoličke veroispovesti, jer oni koji su druge veroispovesti imaju drugi dan u godini kada veličaju tu omiljenu emociju. Ali da ne bi nekoliko puta godišnje morali da kupujemo plišane mede, čokoladne bombone u obliku srca i crveni veš, prećutno su svu pristali da ga slave 14og februara, a i bilo bi glupo da mi muž kupi vinogradarske makaze. Sada ću morati da smislim kako da iznenadim muža i kako da proslavimo ovaj poseban praznik.

понедељак, 13. фебруар 2017.

Koliko je teška sreća?

Iz tuge se uvek rode neka pitanja. Ljudi više razmišljaju i preisputuju se kada su tužni. Kada si srećan pa srećan si, šta ima da se pitaš i razmišljaš. Ali neka tuga te uvek podseti šta je sreća, kao da ne možeš biti srećan ako nisi bio tužan.
Kako da izmeriš sreću? Koja je merna jedinica? Zašto nam je uvek tuđa sreća veća i teža od sopstvene?

Danas u pekari prilazi mi dečak od nekih desetak godina, nešto mi nerazgovetno i tiho priča.  U ruci mu providna  plastična čaša a u njoj neka sitnina. Razabiram tek poneku reč, ručak....sitno...da jedem...Ubacih mu neku sitninu i naručih hleba preko pogače, jer moju decu je čekao topao ručak ali su hteli đevrek za kasnije. Na vratima nam se sretoše pogledi. Izvadih još i stavih u čašu, iznenadio se. Nasmeja se iskreno i oči mu zasijaše. Dovoljno za večeru, možda će biti za braću i sestre. Srećan će doneti hranu jer to je velika stvar, biti sit. Jutros kad je ustao nije razmišljao kako nema para da letuje na Maldivima, da kupi novi tablet, nove Nike. Razmišljao je kako da ne bude gladan. O čemu ste vi razmišljali? Šta nam je danas trebalo za osmeh? Za sreću?

Neko će reći zar je hrana dovoljna za sreću? To je osnovna životna potreba. Ja kažem jeste ali pitajte i dečaka iz pekare. Treba se radovati svemu i najsitnijem detalju, komšijskom dobar dan, ručku, knjizi, detetu, čoveku. Ako su svi vaši dragi večeras zaspali u toplom krevetu, zaspite sa osmehom, radujte se. Neko večeras neće spavati, jer ispraća nekog svog na poslednji put. Suze će urezati tragove u duši do kraja života. Ne sme da nam otvori oči nečiji odlazak zauvek. Bili ste ljuti danas, i razočarani i besni i grubi a da li ste bili srećni? Sve između je sreća samo što niko ne gleda šta je između.

Za sreću ne treba razlog. Za tugu, za bes, za razočaranje treba razlog a sreća ne traži ništa, samo da je primetimo. Razlog je izgovor kako bi našli mernu jedinicu za sreću. Ne postoji mala sreća jer ako postoji, onda je velika. Sreća je nemerljiva i neuporediva kategorija i kada to shvatimo, živećemo u sreći.

понедељак, 30. јануар 2017.

Projarice od tri vrste brašna

Nastavljam da delim sa vama svoje omiljene recepte. Sada sam se odlučila za slanu varijantu. Uvek mi je problem kada treba da na brzinu spremim doručak ili večeru. Ovo je moj kec iz rukava a ono što je najbitnije je da ga deca vole.



Sastojci za 12 projarica
4 jaja
so(sipajte malo u jaja, na kraju probajte i dodajte po ukusu jer količina zavisi od slanoće sira)
3/4 šolje(2dl) kisele vode
1 šolja jogurta, koristila sam gusti
250gr sira, može i feta
1/4 šolje ulja
1 šolja belog kukuruznog brašna
1 šolja belog pšeničnog brašna
1 šolja brašna od spelte (može i ječmeno ili neko drugo, eksperimentišite slobodno)
1 kesica praška za pecivo
1 kesica kima
susam i lan za posipanje

Priprema:
Umutite mikserom cela jaja sa solju penasto kao za kolače, dodajte kiselu vodu, jogurt, ulje, izmrvljen sir, svo brašno, prašak za pecivo i kim ako ga volite ako ne, ne morate. Na kratko mutite mikserom da se sve sjedini. U pleh za mafine stavite papirne korpice ili podmažite kalup ako ne koristite papirne korpice. Sipajte do 3/4 korpica ili kalupa jer će u toku pečenja testo da naraste. Pospite susamom i lanom i pecite 30 minuta na 200°C u već ugrejanoj rerni.

Probala sam da belo brašno zamenim crnim i to može. Probajte po vašem izboru kombinacije brašna u tome je i draž kuvanja.

четвртак, 26. јануар 2017.

Prvi put kod life coach-a

Kako to obično biva u životu neke stvari vam same dođu, neki kažu slučajno a neki da ništa u životu nije slučajno. Možda su to oni znakovi o kojima svi pričaju a vi se pitate kako samo vama nikakav znak da se ukaže. Na društvenim mrežama me opsedaju poruke i  misli raznih life coach-a koje treba da me prosvetle. Na to se nadoveže priča prijateljice koja ide na predavanja kod našeg poznatog life coach-a i ja sve to shvatih kao taj znak, moj znak. Ili sam samo poželela da mi to bude izgovor, što više nije ni bitno. Odluka je doneta. Idem na svoje prvo motivaciono predavanje. Tako ga ja zovem, što ne znači da je ispravno jer još nisam ovladala terminologijom iz ove materije.

Neću pisati o predavanju, šta sam slušala, naučila, primenila zato što mi to nije bila namera kada sam odlučila da napišem ovaj post. Biće to samo moje viđenje onoga što sam doživela u tih sat vremena. Moje viđenje jer je svako od nas otišao sa svojim viđenjem i stavom o onome što je doživeo. Svi smo došli zbog različitih motiva pa i problema. Svako je poneo neku misao i rečenicu koja je obeležila to veče. Pre predavanja imala sam svoje dileme i postavljala sebi razna pitanja. Da li je to samo jedan modni trend koji nas je okupirao? Da li je to prodavanje prazne priče i iskorišćavanje naivnih ljudi? Da li nam za popravku naših misli treba majstor ili moramo sami da se pozabavimo sobom?

Mnogi će reći zašto ja to da slušam, tamo se svi samo smeškaju, sve je pozitivno i veselo, jednom rečju izveštačeno.Odmah da kažem da nije tako. To je jedan razgovor sa samim sobom uz pomoć voditelja tj. life coach-a koji nas usmerava kroz naše misli. Postavlja pitanja koja nismo spremni sebi da postavimo. Na trenutak se učini da je sve to prirodno i logično i da nema potrebe da nas neko tome uči, ali.....Dug je put od  ja to znam i ja to primenjujem. Na tom putu puno raskrsnica, slepih ulica, nesavesnih učesnika a znakova nigde. Ako mislite da ćete dolaskom na ovo predavanje popraviti svoj život i da će problemi u vašem životu nestati kada izađete iz sale, opet ste u zabludi. Naučićete da treba da radite na sebi kroz jedan dugotrajan proces, da pričate sa samim sobom ali iskreno, ogoljeno, do granice da li sam to ja? Shvatićete da vaši problemi, pitanja i nedoumice nisu samo vaši.

Pitate se sigurno šta bih ja imao od toga, kakva je korist? Odmah vidljiv rezultat je da ćete izaći sa osmehom, osetiti neko olakšanje i mir ali to kratko traje, par sati dok ne sredite utiske, ispričate prijateljima, deci, suprugu. Dugoročni efekti zavise od vas, samo vi ćete uticati na krajnji ishod ako ste spremni da se menjate i da učite, onda sve ima smisla. Ako niste spremni, potrošite vreme na neke druge stvari koje vas interesuju i ispunjavaju i već ste puno učinili za sebe.

Nešto mi je stalno u mislima od te večeri.  To su faktori koji po Siniši Uboviću utiču na uspeh svakog od nas: sposobnost da promenimo ono u šta verujemo, da priznamo da ne znamo i sposobnost da stalno učimo. Često se vraćam na njih i zato sam to podelila sa vama jer se svaka naša odluka o činjenju ili nečinjenju svede na to.
Vredelo je poslušati ovo predavanje i bar na trenutak se posvetiti samom sebi jer u vremenu u kojem živimo najlakše zaboravimo na samog sebe.

Da li ste i vi imali slično iskustvo? Kakvo je vaše mišljenje?

четвртак, 19. јануар 2017.

Šminka sa tri kontinenta

Pogledam se u ogledalo i vidim da mi kosa vapi za farbanjem, šta vapi, kuka i zapomaže. Izrastak preti da dobaci do ušiju. Vidim da su i deca počela da me zagledaju. Kiša pada, pljušti ali ja sam rešila da kupim farbu i spasim situaciju dok se još može. U parfimeriji počnem da zagledam svašta. Žensko pa to ti je! Šminkam se kad moram, kada prilika to zahteva. Današnje tinejdžerke bi verovatno rekle nikad jer se one izgleda prvo našminkaju pa otvore oči i kažu dobro jutro! A u specijalnim prilikama obavezno potražim stručnu pomoć. Većini šminke istekne rok pre nego što je potrošim.

Gledam sva ona čuda, pa čitam sitna slova da vidim šta je. Nekad je to bilo jednostavno, senka, maskara, puder, ruž i za one spretne ajlajner a sad podloga za senku, podloga za puder, puder za obrve, gliteri, sjajevi za usne, iluminatori, bronzeri, prajmeri...i na kraju sprej za fiksiranje šminke. Valjda da zabetonira sve te slojeve da se ne odlepe i otpadnu. Šta je sve ovo? Gde sve ovo da stavim? Pa nije mi lice veličine  teniskog terena da sve to stane i kojim se to redom stavlja. Da bih sve to onim četkicama razmazala treba mi sat vremena, a moj limit je deset minuta, dok se deca obuju i obuku jakne. Desilo mi se na da sam na rođendan otišla našminkana a da sam ruž zaboravila. Nije strašno, mogla sam samo jedno oko da našminkam.

Birkam ja tako i zapadne mi za oko jedna senka, mislim tako se zvalo u paleolitu, sad je to Roll on sjaj za oči. Oduševim se što se neko setio nas neukih pa nam obezbedio da to radimo kuglicom umesto četkicom ili prstom. Na bočici postoji kuglica i pomeranjem levo desno senka se sama nanosi. Pošto je šminka jednog poznatog stranog brenda nisam detaljisala oko deklaracije a lupu sam zaboravila kod kuće. Tako napravim početničku grešku, poverujem brendu i reklamama.
Dođem kući i kao svaka žena a mislim da je to posledica genetske greške jer nema logičnog objašnjenja, prvo rešim da probam senku. Jer kad stavim senku dešava se neverovatna promena, jedna obična žena postaje lepotica, pa daj odmah da se proba. Krenem da skidam celofan i čitam etiketu.

Zemlja porekla: Kina                                       
Zemlja uvoza: Belgija
Proizvođač: ....Los Anđeles, SAD
Uvoznik:....Novi Beograd, Srbija

Šta je ovo? Šminka sa tri kontinenta. Šta sam ja kupila? Da li sam ja nešto prespavala? Navikla sam da kupim patike, trenerke, haljinu, jaknu, šolju, svesku, igračku, mobilni telefon, televizor i da piše da je zemlja porekla Kina, Vijetnam, Indonezija ali šminku... Pogledaću izvode iz matičnih knjiga dece da se i tamo slučajno ne nalazi neka od ovih istočnih država. Na frižider su već izvršili desant preko belog luka. Čula sam da imaju i kineski nadgrobni spomenici ali to još nisam morala da proveravam. Pa da li se još negde na ovoj našoj planeti proizvodi osim u Kini. Nemam ja ništa protiv kineskih proizvoda, kada ja svesno uđem u kinesku radnju i kupim ono za šta sam odlučila da je opravdano da kupim u kineskoj radnji. Akcenat je na ja sam odlučila. Ali kada odem u radnju nekog brendiranog evropskog ili američkog proizvođača a onda kod kuće pogledam etiketu i vidim da sam kupila opet nešto iz Kine stomak mi se prevrće.

U kineskim radnjama sam videla da ima šminke po dosta niskim cenama ali kakav je to kvalitet i šta može da vam se desi ako to stavite na oči ili na usta ne smem ni da pomislim. Možete na internetu da pogledate tekstove u kojima fotografije govore više od reči.

Moj utisak je kao da nas malo varaju, sve je fensi, skupo, upakovano, markirano a u pozadini neki mladi Kinezi koji to prave za dolar na sat . Znam ja da nije isti kvalitet šminke ali ako sam kupila šminku američkog ili evropskog proizvođača onda bih volela da je to u Americi ili Evropi proizvedeno. Biće da su to samo moje puste želje.

уторак, 3. јануар 2017.

Darivanje ili mito?

Danas je potpuno moderno i poželjno da se naprave različite grupe na Viberu da bi nam život bio lakši, a meni se čini da mi je članstvo u jednoj takvoj grupi malo zakomplikovalo život. Da bi se lakše organizovali i razmenili informacije vezane za vreme koje naša deca provode u vrtiću, oformili smo grupu i počeli da razmenjujemo predloge i sugestije i sada moj telefon zvrcka po ceo dan. U nekoj od prepiski jedna mama pomenu da bi bilo lepo kupiti poklon vaspitačicama za novu godinu. Ali pošto smo već sakupljali novac na dobrovoljnoj bazi za vrtić da bi bilo dobro da ne kupujemo grupni poklon već da to učinimo za osmi mart a sada svako ko želi neka pokloni nešto simbolično.

Tu se meni javi taj neprijatan osećaj u stomaku, a neke lampice počeše da trepere u mojoj glavi. Znam ja sebe, taj instinkt mi se javi kada nisam sigurna u sebe i svoju odluku. Jer baš sad ne znam šta da radim? Neko reče da su vaspitačice divne i ja se slažem ali da li je to potrebno potvrditi poklonom. Od njih nije bilo nagoveštaja da bilo šta očekuju. Nekako mi to liči kao da im dajem mito za posao koji treba da rade. Roditelji  su ih doveli u nezavidan položaj. Uvek kada sam se našla u ovakvoj situaciji a bilo je to par puta, ono što sam se pitala je kako će neko da protumači taj moj poklon? Da li ću uvrediti tu osobu? Znam da su se neke uvredile i zamolile da zarad dobrih poslovnih odnosa to više ne radim. Ispoštovala sam ali danima išla sa gorčinom da sam nekog povredila ili unizila. Ali bilo je i drugačijih reakcija gde sam pomislila kako bi stvarno bilo glupo da se nisam zahvalila na takav način jer se videlo da je to bilo očekivano. Znam mnoge koji ne idu u opštinu ili dom zdravlja bez kafe i čokolade u torbi jer nikad ne znaš kada može da zatreba.

Na darivanje gledam drugačije, to se uvek odnosi na određeni krug prijatelja, rodbine i dece. Svaki put kada treba ili mislim da treba da poklonim nešto nekom ko mi nije blizak, osetim neku neprijatnost. Možda zbog straha da ću pogrešiti  i tako kod nekog stvoriti sliku sebe kakva nisam? Možda su mi usađeni obrasci darivanja kojih nisam svesna? Možda bih se ja da sam vaspitačica osećala čudno da dobijem poklon za novu godinu? Mnogo možda i za papir a kamoli za moj razum. Gde je granica posle koje poklon postane mito? Kome i kojim povodom poklanjati?

Ako odluka bude da kupim poklon, javljaju se novi problemi. Šta da kupim za tri žene različite dobi koje poznajem manje od prodavačice iz prodavnice preko puta? Ne poznajem njihovu ličnost, navike a ne bih da poklonim samo radi poklona. Kako će se osećati drugi roditelji kada budu videli poklone a oni nisu mogli da isprate taj trend? Muža nije trebalo ni da pitam jer sam ga već jednom uvalila u takvu situaciju i on mi je posle toga rekao da to više neće da radi jer se nikad gluplje nije osećao. Nije me ni pogledao samo je odsečno rekao ne.

Uvek kada se priča o ovoj temi setim se svog iskustva. Jedna baka penzionerka je htela da mi se zahvali za nešto što je bio moj posao. Isheklala mi je šustiklu. Objasnila sam joj da je strogo zabranjeno primanje bilo kakvih poklona i da bih mogla posao da izgubim. Ona na to šapatom preko stola reče da izađem do semafora ispred moje kancelarije i da će mi tamo predati da niko ne vidi. Možda sam bolje prošla od koleginice kojoj je gospođa što radi u ćevabdžinici iz torbe izvadila toplu pljeskavicu. Uradila sam ono što se od mene očekuje, bez potrebe za poklonom. Isto bih uradila za svakog jer to je moj posao.

Toliko godina su svi nešto od nas tražili, ni jedan posao nisi mogao da završiš ako nemaš vezu i ako se ne odužiš, da nam je to postalo navika, ružna navika koju je teško iskoreniti. To se može promeniti kada se promeni sistem i  kada svako bude pošteno plaćen a od roditelja i učitelja vaspitan da se ne radi za proviziju, kovertu, kafu, viski, već za platu od koje može pošteno da se živi.