четвртак, 4. јануар 2018.

Šta mi je lepo blog doneo u 2017. godini

Sada kada je prošla novogodišnja euforija a pre ove božićne, pravi je trenutak da malo zastanem i pogledam iza sebe u 2017. godinu. Ne volim nešto posebno da se okrećem unazad a kada to činim sećam se lepih stvari. Najlakše mi je da one ružne zaboravim. Ne želim da mi energiju oduzimaju ružna sećanja, pa ću i ovde pisati samo o onom lepom što mi je blog doneo. Mada, kada bolje razmislim, nije ni bilo nekih ružnih momenata vezanih za blog.

Sada već prošle godine, bio je prvi rođendan mog bloga. Iskreno nisam verovala da će poživeti toliko ali u inat meni je preživeo. Malo je i porastao za tih godinu dana. Napisala sam i objavila 32 teksta. Da li je malo ili mnogo?! Taman, rekla bih ja. Jer su došli nekako spontano i lagano, mada su neki baš gurali i navaljivali da se što pre izvuku iz glave na ekran. Tako da je bilo tih malo britkijih a i onih malo pitkijih.

Pokušala sam sa nekoliko tekstova da konkurišem na jednom portalu ali nisam uspela. Zato sam bojažljivo učestvovala na jednom blogerskom izazovu Moja fruškogorska priča i ušla sam u uži izbor. To je bilo veliko iznenađenje za mene koje me je malo poguralo da priznam onako javno, pred svima, da pišem blog. Malo je reći da su oni koji me poznaju bili iznenađeni a neki i šokirani. To je bila moja mala pobeda, meni nekako mnogo bitna. Nisam ja nikog drugog pobedila već samu sebe, svoje strahove i one unutrašnje glasove što vole da nam šapuću u uho, nije to za tebe, baš će tebe neko da čita. Ni sada ne znam odakle je došao tekst ali je po statistici bio najčitaniji.