понедељак, 30. јануар 2017.

Projarice od tri vrste brašna

Nastavljam da delim sa vama svoje omiljene recepte. Sada sam se odlučila za slanu varijantu. Uvek mi je problem kada treba da na brzinu spremim doručak ili večeru. Ovo je moj kec iz rukava a ono što je najbitnije je da ga deca vole.



Sastojci za 12 projarica
4 jaja
so(sipajte malo u jaja, na kraju probajte i dodajte po ukusu jer količina zavisi od slanoće sira)
3/4 šolje(2dl) kisele vode
1 šolja jogurta, koristila sam gusti
250gr sira, može i feta
1/4 šolje ulja
1 šolja belog kukuruznog brašna
1 šolja belog pšeničnog brašna
1 šolja brašna od spelte (može i ječmeno ili neko drugo, eksperimentišite slobodno)
1 kesica praška za pecivo
1 kesica kima
susam i lan za posipanje

Priprema:
Umutite mikserom cela jaja sa solju penasto kao za kolače, dodajte kiselu vodu, jogurt, ulje, izmrvljen sir, svo brašno, prašak za pecivo i kim ako ga volite ako ne, ne morate. Na kratko mutite mikserom da se sve sjedini. U pleh za mafine stavite papirne korpice ili podmažite kalup ako ne koristite papirne korpice. Sipajte do 3/4 korpica ili kalupa jer će u toku pečenja testo da naraste. Pospite susamom i lanom i pecite 30 minuta na 200°C u već ugrejanoj rerni.

Probala sam da belo brašno zamenim crnim i to može. Probajte po vašem izboru kombinacije brašna u tome je i draž kuvanja.

четвртак, 26. јануар 2017.

Prvi put kod life coach-a

Kako to obično biva u životu neke stvari vam same dođu, neki kažu slučajno a neki da ništa u životu nije slučajno. Možda su to oni znakovi o kojima svi pričaju a vi se pitate kako samo vama nikakav znak da se ukaže. Na društvenim mrežama me opsedaju poruke i  misli raznih life coach-a koje treba da me prosvetle. Na to se nadoveže priča prijateljice koja ide na predavanja kod našeg poznatog life coach-a i ja sve to shvatih kao taj znak, moj znak. Ili sam samo poželela da mi to bude izgovor, što više nije ni bitno. Odluka je doneta. Idem na svoje prvo motivaciono predavanje. Tako ga ja zovem, što ne znači da je ispravno jer još nisam ovladala terminologijom iz ove materije.

Neću pisati o predavanju, šta sam slušala, naučila, primenila zato što mi to nije bila namera kada sam odlučila da napišem ovaj post. Biće to samo moje viđenje onoga što sam doživela u tih sat vremena. Moje viđenje jer je svako od nas otišao sa svojim viđenjem i stavom o onome što je doživeo. Svi smo došli zbog različitih motiva pa i problema. Svako je poneo neku misao i rečenicu koja je obeležila to veče. Pre predavanja imala sam svoje dileme i postavljala sebi razna pitanja. Da li je to samo jedan modni trend koji nas je okupirao? Da li je to prodavanje prazne priče i iskorišćavanje naivnih ljudi? Da li nam za popravku naših misli treba majstor ili moramo sami da se pozabavimo sobom?

Mnogi će reći zašto ja to da slušam, tamo se svi samo smeškaju, sve je pozitivno i veselo, jednom rečju izveštačeno.Odmah da kažem da nije tako. To je jedan razgovor sa samim sobom uz pomoć voditelja tj. life coach-a koji nas usmerava kroz naše misli. Postavlja pitanja koja nismo spremni sebi da postavimo. Na trenutak se učini da je sve to prirodno i logično i da nema potrebe da nas neko tome uči, ali.....Dug je put od  ja to znam i ja to primenjujem. Na tom putu puno raskrsnica, slepih ulica, nesavesnih učesnika a znakova nigde. Ako mislite da ćete dolaskom na ovo predavanje popraviti svoj život i da će problemi u vašem životu nestati kada izađete iz sale, opet ste u zabludi. Naučićete da treba da radite na sebi kroz jedan dugotrajan proces, da pričate sa samim sobom ali iskreno, ogoljeno, do granice da li sam to ja? Shvatićete da vaši problemi, pitanja i nedoumice nisu samo vaši.

Pitate se sigurno šta bih ja imao od toga, kakva je korist? Odmah vidljiv rezultat je da ćete izaći sa osmehom, osetiti neko olakšanje i mir ali to kratko traje, par sati dok ne sredite utiske, ispričate prijateljima, deci, suprugu. Dugoročni efekti zavise od vas, samo vi ćete uticati na krajnji ishod ako ste spremni da se menjate i da učite, onda sve ima smisla. Ako niste spremni, potrošite vreme na neke druge stvari koje vas interesuju i ispunjavaju i već ste puno učinili za sebe.

Nešto mi je stalno u mislima od te večeri.  To su faktori koji po Siniši Uboviću utiču na uspeh svakog od nas: sposobnost da promenimo ono u šta verujemo, da priznamo da ne znamo i sposobnost da stalno učimo. Često se vraćam na njih i zato sam to podelila sa vama jer se svaka naša odluka o činjenju ili nečinjenju svede na to.
Vredelo je poslušati ovo predavanje i bar na trenutak se posvetiti samom sebi jer u vremenu u kojem živimo najlakše zaboravimo na samog sebe.

Da li ste i vi imali slično iskustvo? Kakvo je vaše mišljenje?

четвртак, 19. јануар 2017.

Šminka sa tri kontinenta

Pogledam se u ogledalo i vidim da mi kosa vapi za farbanjem, šta vapi, kuka i zapomaže. Izrastak preti da dobaci do ušiju. Vidim da su i deca počela da me zagledaju. Kiša pada, pljušti ali ja sam rešila da kupim farbu i spasim situaciju dok se još može. U parfimeriji počnem da zagledam svašta. Žensko pa to ti je! Šminkam se kad moram, kada prilika to zahteva. Današnje tinejdžerke bi verovatno rekle nikad jer se one izgleda prvo našminkaju pa otvore oči i kažu dobro jutro! A u specijalnim prilikama obavezno potražim stručnu pomoć. Većini šminke istekne rok pre nego što je potrošim.

Gledam sva ona čuda, pa čitam sitna slova da vidim šta je. Nekad je to bilo jednostavno, senka, maskara, puder, ruž i za one spretne ajlajner a sad podloga za senku, podloga za puder, puder za obrve, gliteri, sjajevi za usne, iluminatori, bronzeri, prajmeri...i na kraju sprej za fiksiranje šminke. Valjda da zabetonira sve te slojeve da se ne odlepe i otpadnu. Šta je sve ovo? Gde sve ovo da stavim? Pa nije mi lice veličine  teniskog terena da sve to stane i kojim se to redom stavlja. Da bih sve to onim četkicama razmazala treba mi sat vremena, a moj limit je deset minuta, dok se deca obuju i obuku jakne. Desilo mi se na da sam na rođendan otišla našminkana a da sam ruž zaboravila. Nije strašno, mogla sam samo jedno oko da našminkam.

Birkam ja tako i zapadne mi za oko jedna senka, mislim tako se zvalo u paleolitu, sad je to Roll on sjaj za oči. Oduševim se što se neko setio nas neukih pa nam obezbedio da to radimo kuglicom umesto četkicom ili prstom. Na bočici postoji kuglica i pomeranjem levo desno senka se sama nanosi. Pošto je šminka jednog poznatog stranog brenda nisam detaljisala oko deklaracije a lupu sam zaboravila kod kuće. Tako napravim početničku grešku, poverujem brendu i reklamama.
Dođem kući i kao svaka žena a mislim da je to posledica genetske greške jer nema logičnog objašnjenja, prvo rešim da probam senku. Jer kad stavim senku dešava se neverovatna promena, jedna obična žena postaje lepotica, pa daj odmah da se proba. Krenem da skidam celofan i čitam etiketu.

Zemlja porekla: Kina                                       
Zemlja uvoza: Belgija
Proizvođač: ....Los Anđeles, SAD
Uvoznik:....Novi Beograd, Srbija

Šta je ovo? Šminka sa tri kontinenta. Šta sam ja kupila? Da li sam ja nešto prespavala? Navikla sam da kupim patike, trenerke, haljinu, jaknu, šolju, svesku, igračku, mobilni telefon, televizor i da piše da je zemlja porekla Kina, Vijetnam, Indonezija ali šminku... Pogledaću izvode iz matičnih knjiga dece da se i tamo slučajno ne nalazi neka od ovih istočnih država. Na frižider su već izvršili desant preko belog luka. Čula sam da imaju i kineski nadgrobni spomenici ali to još nisam morala da proveravam. Pa da li se još negde na ovoj našoj planeti proizvodi osim u Kini. Nemam ja ništa protiv kineskih proizvoda, kada ja svesno uđem u kinesku radnju i kupim ono za šta sam odlučila da je opravdano da kupim u kineskoj radnji. Akcenat je na ja sam odlučila. Ali kada odem u radnju nekog brendiranog evropskog ili američkog proizvođača a onda kod kuće pogledam etiketu i vidim da sam kupila opet nešto iz Kine stomak mi se prevrće.

U kineskim radnjama sam videla da ima šminke po dosta niskim cenama ali kakav je to kvalitet i šta može da vam se desi ako to stavite na oči ili na usta ne smem ni da pomislim. Možete na internetu da pogledate tekstove u kojima fotografije govore više od reči.

Moj utisak je kao da nas malo varaju, sve je fensi, skupo, upakovano, markirano a u pozadini neki mladi Kinezi koji to prave za dolar na sat . Znam ja da nije isti kvalitet šminke ali ako sam kupila šminku američkog ili evropskog proizvođača onda bih volela da je to u Americi ili Evropi proizvedeno. Biće da su to samo moje puste želje.

уторак, 3. јануар 2017.

Darivanje ili mito?

Danas je potpuno moderno i poželjno da se naprave različite grupe na Viberu da bi nam život bio lakši, a meni se čini da mi je članstvo u jednoj takvoj grupi malo zakomplikovalo život. Da bi se lakše organizovali i razmenili informacije vezane za vreme koje naša deca provode u vrtiću, oformili smo grupu i počeli da razmenjujemo predloge i sugestije i sada moj telefon zvrcka po ceo dan. U nekoj od prepiski jedna mama pomenu da bi bilo lepo kupiti poklon vaspitačicama za novu godinu. Ali pošto smo već sakupljali novac na dobrovoljnoj bazi za vrtić da bi bilo dobro da ne kupujemo grupni poklon već da to učinimo za osmi mart a sada svako ko želi neka pokloni nešto simbolično.

Tu se meni javi taj neprijatan osećaj u stomaku, a neke lampice počeše da trepere u mojoj glavi. Znam ja sebe, taj instinkt mi se javi kada nisam sigurna u sebe i svoju odluku. Jer baš sad ne znam šta da radim? Neko reče da su vaspitačice divne i ja se slažem ali da li je to potrebno potvrditi poklonom. Od njih nije bilo nagoveštaja da bilo šta očekuju. Nekako mi to liči kao da im dajem mito za posao koji treba da rade. Roditelji  su ih doveli u nezavidan položaj. Uvek kada sam se našla u ovakvoj situaciji a bilo je to par puta, ono što sam se pitala je kako će neko da protumači taj moj poklon? Da li ću uvrediti tu osobu? Znam da su se neke uvredile i zamolile da zarad dobrih poslovnih odnosa to više ne radim. Ispoštovala sam ali danima išla sa gorčinom da sam nekog povredila ili unizila. Ali bilo je i drugačijih reakcija gde sam pomislila kako bi stvarno bilo glupo da se nisam zahvalila na takav način jer se videlo da je to bilo očekivano. Znam mnoge koji ne idu u opštinu ili dom zdravlja bez kafe i čokolade u torbi jer nikad ne znaš kada može da zatreba.

Na darivanje gledam drugačije, to se uvek odnosi na određeni krug prijatelja, rodbine i dece. Svaki put kada treba ili mislim da treba da poklonim nešto nekom ko mi nije blizak, osetim neku neprijatnost. Možda zbog straha da ću pogrešiti  i tako kod nekog stvoriti sliku sebe kakva nisam? Možda su mi usađeni obrasci darivanja kojih nisam svesna? Možda bih se ja da sam vaspitačica osećala čudno da dobijem poklon za novu godinu? Mnogo možda i za papir a kamoli za moj razum. Gde je granica posle koje poklon postane mito? Kome i kojim povodom poklanjati?

Ako odluka bude da kupim poklon, javljaju se novi problemi. Šta da kupim za tri žene različite dobi koje poznajem manje od prodavačice iz prodavnice preko puta? Ne poznajem njihovu ličnost, navike a ne bih da poklonim samo radi poklona. Kako će se osećati drugi roditelji kada budu videli poklone a oni nisu mogli da isprate taj trend? Muža nije trebalo ni da pitam jer sam ga već jednom uvalila u takvu situaciju i on mi je posle toga rekao da to više neće da radi jer se nikad gluplje nije osećao. Nije me ni pogledao samo je odsečno rekao ne.

Uvek kada se priča o ovoj temi setim se svog iskustva. Jedna baka penzionerka je htela da mi se zahvali za nešto što je bio moj posao. Isheklala mi je šustiklu. Objasnila sam joj da je strogo zabranjeno primanje bilo kakvih poklona i da bih mogla posao da izgubim. Ona na to šapatom preko stola reče da izađem do semafora ispred moje kancelarije i da će mi tamo predati da niko ne vidi. Možda sam bolje prošla od koleginice kojoj je gospođa što radi u ćevabdžinici iz torbe izvadila toplu pljeskavicu. Uradila sam ono što se od mene očekuje, bez potrebe za poklonom. Isto bih uradila za svakog jer to je moj posao.

Toliko godina su svi nešto od nas tražili, ni jedan posao nisi mogao da završiš ako nemaš vezu i ako se ne odužiš, da nam je to postalo navika, ružna navika koju je teško iskoreniti. To se može promeniti kada se promeni sistem i  kada svako bude pošteno plaćen a od roditelja i učitelja vaspitan da se ne radi za proviziju, kovertu, kafu, viski, već za platu od koje može pošteno da se živi.


уторак, 13. децембар 2016.

Posna slasna torta

Kako je vreme posta i posnih slava, stalno tražim neke zanimljive recepte koje bi mogla da probam. Pre nekoliko godina pronašla sam ovaj recept i malo ga modifikovala tako da je redovan slatkiš na stolu u toku posta.

KORA I
300g mlevenog posnog keksa
250g posnog margarina
100g prah šećera
sok od jedne ceđene pomorandže

Razmekšali margarin umutiti sa prah šećerom, kada masa postane homogena dodati keks i sok od pomorandže. Sve dobro sjediniti najbolje rukom i preručiti u okrugli kalup sa obručem ( za čiz kejk). Kalup prethodno namazati sa malo margarina i keks ravnomerno rasporediti pa staviti u frižider da se stegne.

FIL:                                                                                            

6dl mleka od soje, pirinča ili nekog drugog posnog mleka.
2 pudinga od vanile
10 kašika kristal šećera
vanilin šećer
200g margarina
100g posne čokolade
100g prah šećera

Mleko se može koristiti u prahu i tada se može napraviti prema uputstvu sa kutije ili koristite gotovo mleko. 5 dl mleka staviti da provri sa deset kašika kristal šećera a pudinge razmutiti u 1 dl hladnog mleka. Kada mleko provri skloniti sa šporeta i umešati puding a onda vratiti i kuvati još 5 minuta na manjoj temperaturi mešajući. Ostaviti da se ohladi i kada je hladno sastaviti sa margarinom koji je umućen sa prah šećerom i vanilin šećerom. Dobijeni fil podelite na dva dela. Jedan deo ostaje žut a u drugi dodajte otopljenu čokoladu.

KORA II
200g posnog keksa po vašem izboru plazma ili neki drugi. Ja sam koristila Speculus
1dl vode
2 kašike šećera
može i aroma ruma ko voli

Keks provući kroz zašećerenu vodu pre slaganja                                 

GLAZURA: 100g čokolade rastopiti sa 50g margarina

Tortu filovati sledećim redom, kora od mlevenog keksa, žuti fil, kora od keksa, fil sa čokoladom i na kraju glazura. Ostaviti u frižider da se stegne i obruč skinuti pred služenje.


субота, 10. децембар 2016.

Od sociologije do varjače

U kući vanredna situacija, sve se riba, premešta, briše, pere. Ruke su mi kao šmirgla, ni u kantu kreme da ih potopim neće se oporaviti. A kada se završe higijensko manuelni poslovi dolazi na red spremanje hrane. Mesi, savijaj, razvijaj, peci, seci, aranžiraj, dekoriši kao da spremam obrok za puk vojske a ne za slavu. Pa na kraju upristoji sebe i decu koliko možeš, proveri da suprug nije obukao dve različite čarape, stavi osmeh na lice kao da si se vratila sa Maldiva i spremno dočekaj goste.

U svom ovom opštem kulinarsko higijenskom rasulu setim se dana kada sam studirala. Beše to u prošlom veku, već se i zaboravilo ali negde iz malog mozga dođe rečenica profesora sociologije. Možda bi psiholozi mogli da objasne ovaj bljesak u mom umu ali ja mislim da je uzrokovan predoziranjem sredstvima za čišćenje. Elem, na predavanju je uvek bilo više devojaka nego muškaraca i profesor se, ne sećam se čim izazvan, zapita onako filozofski šta mi žene tražimo da studiramo kad nam ne gine kujna, varjača i ajvar. Mislim da to sada ne bi izgovorio ni u ludilu jer bi pre nego što bi završio rečenicu to već bilo na you tube, društvenim mrežama, portalima...a pre dvadeset godina to je ostalo u jednom amfiteatru i prepričavalo se još par dana u ćoškovima fakulteta. Šokirana je blaga reč da opiše kako sam se tada osećala. Kao da neko gazi po mom radu, trudu i snovima. Pitala sam se da li to isto misli o svojoj ženi ili ćerki. Možda  je hteo samo da vidi našu reakciju, ne znam, ali to sada nije ni bitno.

Dok sam peglala treću mašinu veša slatko sam se smejala svojim tadašnjim razmišljanjima. Njegove reči jesu ponižavajuće za žene ali ih ja danas drugačije čujem. Možda sam evoluirala ili naučila da reagujem tj. ne reagujem. Pa ja to radim već godinama i pored završenog fakulteta, pa ja i jesam domaćica, kuvam i provodim vreme u kuhinji ali ne osećam se manje vrednom zbog toga već uživam. Još ne spremam ajvar ali i to planiram kad steknem još malo kulinarskog iskustva. Skoro sve žene završe po nekad u kuhinji, bar da sebi, njemu ili deci naprave palačinke ili kolač. Važno je da se dobro osećate dok to radite a ako ne volite bežite iz kuhinje i to je u redu. Svojoj ćerki želim da bude srećna sa fakultetom ili bez njega ali i da bude domaćica. Neće time biti oduševljena u pubertetu ali će evoluirati kao i ja i osetiti neizmernu radost kada joj zamiriše pita sa višnjama iz rerne. Danas me one reči ne bi uvredile već slatko nasmejale jer sam odlučila da budem b(l)ogovska domaćica.

уторак, 22. новембар 2016.

Od skrininga do realnosti

izvor:Institut za javno zdravlje Srbije
Jedna Slađana je komentarišući moj tekst rekla da bi trebalo da pričamo o odgovornosti države prema zdravlju njenih građana. Taj komentar nije imao nikakve veze sa mojim tekstom ali sam osetila da je u njoj narasla potreba da sa nekim podeli radost čekanja na skrining pregled kod ginekologa. Ta njena želja me podstakla da kažem zašto sam do sada radila ove preglede u privatnim ordinacijama. Mogla sam to sebi da priuštim, većina ne može ali i ne mora jer je država  to propisala kao besplatan pregled.

Prvo da počnem od naših uglednih doktora i profesora sa uglednih klinika, raznih saveta i komisija koji u svim medijima pričaju o teškim bolestima, kako se na žalost kasno otkrivaju kada je procenat izlečenja mali a smrtnost velika. Kako bi se ovo izbeglo, sačuvalo zdravlje i novac RFZO, uvedeni su skrining pregledi kod žena za rak grlića materice i rak dojke a za muškarce za rak debelog creva. Na taj način treba da se sklonimo sa vrha crne statistike po broju umrlih od ovih bolesti ali narod je neobrazovan i neće da se odazove skriningu. Sad me interesuje da li oni zajedno sa onima iz RFZO stvarno misle da je ovaj narod glup i nemaran pa neće da se odazove na preventivne preglede ili to govore kako bi odbranili svoje nedovoljno analizirane programe. Za neuspešnost programa je najlakše okriviti narod.

Sada iz sna na javu ili stravu, pa da vidimo kako to funkcioniše u praksi. Za skrining pregled žene se pozivaju pismeno verovatno i muškarci ali ne znam ni jednog koji je bio pozvan pa ne mogu da pišem. U dopisu je kontakt telefon na koji se zakazuje a ponekad je naglašeno da se mora doći na šalter da se tako zakaže. Ako možete da zakažete telefonom prava ste srećnica  a ako morate na šalter to je već mali problem za žene koje žive na seoskom području i imaju autobus do grada nekoliko puta nedeljno. Verovatno su računali da je to mali broj žena jer ko više živi na selu pa njih odmah precrtali samo im kvare statistiku.

Sada je važno da se neko javi na telefon što je verovatno ključni faktor za uspeh skrininga, a ako ste i ovo uspešno završili onda ste dobili datum i vreme. Sad samo da izmolite kod šefa par sati odsustva i na konju ste. Mali savet, kada se pređe prag doma zdravlja, vreme u koje ste zakazani postaje relativna i rastegljiva kategorija i na to je Ajnštajn mislio kada je pisao teoriju relativiteta. Zato je najbolje da uzmete ceo slobodan dan i sačuvate živce i sebi i svom šefu.

izvor:Institut za javno zdravlje Srbije
Kada ste konačno dočekale taj dan molite se samo da sestre nisu ustale na levu nogu, da svi aparati rade, da ima materijala, da doktor nije odsutan inače sve iz početka. Ne očekujte posebne higijenske uslove jer ćete se tako manje razočarati. Rezultati će biti za mesec dana a vi ste obavili veliku stvar za sebe, državu i RFZO.

Namera mi nije da nekog omalovažavam ili da iskažem negativan stav prema skriningu već da onima sa televizije kažem da probaju sami i uvere se kako sve funkcioniše možda bi nešto i promenili. Najlakše je reći da je narod zatucan i neće kod lekara a ne da u domu zdravlja rade dva ginekologa u smeni, da su ljubaznost i učtivost izbrisane iz rečnika. Kada sledeći put onkolozi na televiziji budu pričali o flajerima kako se snaći na Institutu za onkologiju, bolje neka urade nešto vezano za uvođenje novih lekova i terapija, da nema nestašica citostatika a ljudi će se snaći oko parkiranja sami.

Žene i muškarci, pregledajte se kad god možete, nađite vremena, progutajte ponos i dostojanstvo, izgubite jedno pre podne da bi sačuvali život, zarad vas, vaše dece i porodice. Ne čekajte poziv, jer  bolest ne zna za godine. Državo, potrudi se da nam omogućiš dostojanstveno lečenje a Ministarstvo zdravlja neka shvati da mora da se posveti svojim zaposlenima kako bi se oni posvetili nama, pacijentima.