петак, 1. мај 2020.

Priča o jednoj iskri

Ima nešto u tvom oku što vidim samo ja. Drugi vide sliku, vide sve, ja samo jednu iskru u samom ćošku što se sakrila ispod kapka za mene. 
Od prvog dana, bila je samo moja. Ljubomorno sam je krila od svih. Uzvraćala je ono što si ti trebao. Pokrivala je tvoju nehajnost  i nezainterosavanost. Čuvala me. Nežno me stiskala trepavicama da se ne istrgnem i pobegnem. 
Poznajem je bolje nego tebe. Pričala je ono što si ti ćutao. Odala te. Borila se da nas sačuva, popravljala tvoje reči, nudila se nesebično da bi ispunila tišinu i popunila rupu tvojih nečinjenja.
Uvek sam te više gledala nego što sam te slušala. Nisam htela da te čujem, htela sam njoj da verujem. Ona me nikad nije lagala. Sklonio se je od mene da bi povratio svoju nadmoć, svoju masku bez izraza.

среда, 15. април 2020.

Čokoladno čudo


Ovaj kolač sam davno napravila prvi put, ali nisam stigla ranije da podelim recept. Možda će neko za Uskrs poželeti da proba nešto novo i drugačije. Namenjen je strastvenim ljubiteljima čokolade. Njegova struktrura je tako kremasta da je previše jednostavno da ga nazovem kolač i zato se odlučih da se zove Čokoladno čudo.

Sastojci:
400g crne čokolade
200 ml slatke pavlake za šlag
6 jaja
60 gr šećera
prstohvat soli
160 g maslaca
4 kašika brašna

Mera koju sam dala je za kalup koji se najčešće koristi za srneća leđa. (slika 3)

субота, 11. април 2020.

Izlet u Segedin

Trg Sečenji
Ovih dana svi čeznemo za prostorom i svežim vazduhom. U ovom globalnom zlu koje nas je snašlo, najbolje je pronaći neko malo dobro za lakše preživljavanje trenutne situacije. Ja sam ga pronašla u vremenu koje mi je dalo priliku da ponovo nešto napišem posle dužeg odsustva sa sopstvenog bloga. Gledajući neke slike videh da sam ovih dana prošle godine bila u Segedinu, prvi put. Verovatno je dosta ljudi u Segedinu bilo više puta, ali meni te bliže destinacije uvek nekako izostanu kada se planira putovanje. Sada je baš blizina bila jedan od razloga za posetu zbog čega veliki broj turističkih agencija ima u svojoj ponudi jednodnevni izlet u Segedin po vrlo povoljnim cenama. Moja preporuka je da poseta bude uz pratnju vodiča, jer o Segedinu ima dosta da se nauči.

Naš vodič se odlučio da upoznavanje Segedina počne od  zgrade sinagoge. Sagrađena je 1903. godine i druga je po veličini u Mađarskoj, a četvrta po veličini u svetu. Jevreji celog sveta supomagali njenu izgradnju. Dovoljno je da je pogledate spolja  pa da vas opčini lepotom. Zbog svoje izuzetne akustike u njoj se često izvode koncerti klasične muzike. Nažalost, nismo mogli da je obiđemo iznutra jer sinagoge ne rade subotom. Imajte u vidu ovu činjenicu ako se odlučite za njen obilazak.

петак, 21. децембар 2018.

Burek sa sirom

Ovaj burek je sličan bureku koji možete kupiti u pekari. Rekla bih da je razlika u masnoći. Mi porodično volimo ovaj domaći koji je manje mastan od pekarskog. Može se praviti sa uljem ili svinjskom mašću. Prednost dajem svinjskoj masti ali i sa uljem je jednako dobar. Prvobitni recept je bio sa uljem ali sam na nagovor školske drugarice probala sa mašću i tako se odlučila za ovu verziju.








Sastojci:

1/2 kg. kora za pitu
2 dl. vode
1 dobro puna kašika svinjske masti (ili 1 dl. ulja)
1 kašičica soli
400 gr. domaćeg kravljeg sira( može i sitan sir iz prodavnice)

петак, 23. новембар 2018.

Pečene jabuke punjene krem sirom

Zima je vreme za kuvano vino, medenjake, pečene jabuke, cimet...Ovaj recept je modernizovana verzija tufahija. Fil za jabuke je jedna verzija cheesecake. Tako je u jednom receptu spojeno tradicionalno i moderno.

Sastojci:
8  većih jabuka ( gala ili vaše omiljene)
300gr. krem sira ( koristila abc sir)
1/2 kisele pavlake
2 jaja
2/3 šolje (od 2dl) šećera
1 kašičica ekstrakta vanile

Prelivi:
100gr. speculaas keksa
cimet
100gr. maslaca
50gr. pečenih lešnika
4 kašike šećera
100ml. slatke pavlake

субота, 17. новембар 2018.

Držite li sve konce u rukama?

Ja sam pletilja.. Sve konce života držim u rukama, čvrsto, da ne ispustim. Krpim, sastavljam, vežem kraj sa krajem. Samo da ne bude rupa i poderotina. Ne vidim da su mi sa godinama ruke sve punije. Konci se zamrsili i boje se pomešale.. Do kraja svojih granica se trudim da ih raspetljam, da zakrpim rupe, da ispeglam.

Glatko i savršeno.

Niko mi nije rekao da savršeno ne postoji.


Tapšali su me i hvalili, pa mi i njihove konce gurali u ruke.. A ja? Gušila se u hrpi ali prihvatala. Svoje vreme trošila na njihove rupe i zakrpe.. Samo da bude celo i savršeno..Niko mi nije rekao da ne postoji savršeno..

Borila sam se da zakrpim, da spojiim, da ispeglam.. Zakrpa sve više i mojih i tuđih. Vire konci, sve hoće da se ospe. Ja ne dam.

Niko mi nije rekao da pustim.

петак, 31. август 2018.

O prvom razredu iz ugla jedne mame

Svog prvog razreda se sećam kroz nekoliko slika. Sećam se da sam jedva zaspala od uzbuđenja pred prvi školski dan. Sećam se učitelja koji je bio krupan čovek sa visokim zaliscima, puloverom koji je nosio čak i leti preko majice, i malim crnim kišobranom u ruci. U prvom razredu sam pala na školskim stepenicama i rasekla čelo baš kod slova "r", tako da su me flekice od krvi u svesci cele godine podsećale na taj pad. Sneg je bio veliki te zime pa smo se sankali na svakom velikom odmoru na nizbrdici pored sveštenikove kuće, bez skafandera i današnje protivzimske opreme. Rekla bih sa distance od preko trideset godina, sasvim običan i normalan prvi razred.


Sada sam doživela prvi razred na drugačiji način, kao majka prvaka, i to dva prvaka. Preživela je možda bolja reč. Mislim da se još nisam naspavala i odmorila od pelena i pasirane hrane a sat zvoni da ih spremam za školu. Taj prvi dan u školi je bio čudan i nisam ni probala da ga podelim na papiru, morala sam da ga u miru emotivno pregrmim. Ja sam od onih majki kojima je najlakše zaplakati. O tome sam pisala ovde dok smo bili još u vrtiću.

уторак, 12. јун 2018.

Jedan dan u Temišvaru

Trg ujedinjenja
Pri samom pomenu putovanja u Temišvar, svi su bili malo začuđeni. Rumunija se kod nas povezuje sa siromaštvom i po toj logici nema je na turističkim mapama. Ostaci te socijalističke Rumunije vide se odmah po prelasku granice na prelazu Vatin. Zgrade pored puta su svedoci teškog perioda kroz koji je prošla ova zemlja. Dok mi razledamo banatsku ravnicu koja se prostire sve do Temišvara, turistički vodič nas upoznaje sa nekim zanimljivostima o gradu i državi Rumuniji. Već tada shvatam da je ipak jedan vrlo zanimljiv izlet pred nama. 
Zgrada Eparhije temišvarske


Temišvar je grad sa 400.000 stanovnika i vrlo zanimljivom istorijom koja se vidi na svakom korak. Teška vremena su iza njih i oni sada grabe napred. Kroz grad protiče Begej ali ime ipak nosi po Tamišu koji protiče nedaleko od grada. Tamiš je nekad proticao kroz grad ali je zbog poplava vremenom promenjen tok i sada centar grada krasi Begej. Obala je uređena i celom dužinom kroz centar su šetališta i parkovi. Parkovi su obeležje grada kao i arhitektura iz doba vladavine Habzburške monarhije zbog čega ga još zovu i Mali Beč.

понедељак, 28. мај 2018.

Lagana voćna torta sa jagodama



Kada stignu jagode i pijace počnu da mirišu na njih, samo čekam priliku da smislim neki brz recept za tortu. Ovaj recept je nastao kao kombinacija mojih omiljenih slatkiša: piškota i puslica.
Kada im se pridruže i jagode, nastaje prava sočna čarolija. I zato dok još ima jagoda, obradujte čulo ukusa ovom poslasticom.



Sastojci:

2 pakovanja piškota ili jedno veliko (u Maxiju imaju Premia piškote sa kakaom i deluju dekorativno)
0,75l. mleka
200gr.šećera
2 pudinga od vanila
200gr. maslaca
0,2l. slatke pavlake
1 kisela pavlaka
100gr. šećera u prahu
1kg. jagoda
200gr. gotovih puslica

понедељак, 7. мај 2018.

Pravite li rang-listu prijatelja?


Svako od nas ima omiljene pesme, filmove, knjige, serije i tako pravi rang-liste omiljenog ovog i onog. Jedna od najvažnijih rang-listi je lista ljudi koji nas okružuju. Ne mislim na porodicu već na one koji su sami izabrali da budu deo našeg života. Kada malo prevrnemo po sećanju shvatimo koliko je ljudi do sada bilo ili je još uvek deo našeg života. Svako od njih ima drugačiju ulogu i značaj u našem životu. Nesvesno ih poredimo praveći nezvaničnu rang-listu. Ta naša lista se stalno menja. Za neke smo mislili da ćemo biti prijatelji za ceo život a sada ne znamo ni gde su, ni šta rade. Neki su tu od kada znamo za sebe, od detinjstva, vrtića, čvrsto se drže i ne daju svoje mesto drugome.

Zašto je to tako? Koliko imamo takvih prijatelja? Malo. A kako znamo da li je nešto malo ili mnogo? Malo je ako nam treba još.. Ali ako su to pravi prijatelji oni popunjavaju ceo naš životni prostor, ceo svemir. Onda nema praznine i nije ih malo već je dovoljno. Tako na njih i gledajte, kao na delić u slagalici. Jer su vas oni složili u jedinstvenu celinu drugačiju od svih drugih, neponovljivu i jedinstvenu. Budite im zahvalni što se tako grčevito drže na vašoj listi i opstaju u svim okolnostima i promenama. Kako da im pokažete zahvalnost? Tako što ćete i vi opstajati godinama na njihovoj rang- listi.

субота, 24. март 2018.

Kada je vreme da prikočiš?

U razgovoru sa  prijateljicom nabrajam joj kako sam stalno u nekim obavezama, zvanično ne radim, ali me posao oko troje dece i organizacije svih svakodnevnih obaveza ostavlja bez malo slobodnog vremena za sebe. Umorna i pod stresom divim se svim majkama koje pored toga još jure na posao od 9 do 5. A ona, kao prava prijateljica, pita me potpuno očekivano mojoj kuknjavi: Kada si poslednji put bila rasterećana?
Gledam ja nju malo čudnjikavo a ona da mi pomogne nastavi: Znaš onaj trenutak kad ne misliš ni o čemu? Kad se osećaš rasterećeno i lagano kao da bi mogla da poletiš?
Što ona više objašnjava meni knedla sve veća u grlu. Kolutam očima i razmišljam ali nema nikakve slike. Prazno sve. Ničega se ne sećam. Malo mi već postaje čudno da ne mogu da se setim ipak je rano za demenciju.  Ona njenim blaženim tonom nastavlja: Seti se kad si bila bezbrižna, neki trenutak, neka slika....
Zabagovala sam. Mislim se, ako nastavi dobiću napad panike. Ali kao spas bljesnu slika. Egipat.
Bendžamin

Oktobar u Egiptu je prelep. Dani topli ali prijatno topli. Nije zagušljivo ni sparno. Takve večeri nisam osetila na drugim morima. Kao da ti topao vazduh mazi kožu. Ja na ležaljci pod bendžaminom, do tada nisam znala da taj benžamin može biti pravo drvo, u kupaćem kostimu. Deset kilograma mršavija, mačka bre, a mislila sam kako sam debela.. Gledam u more, toplo kao ni jedno i prozirno do zrna peska. Miris soli, parče neba i ništa više. Mislim se, to je taj moj trenutak potpune opuštenosti! Egipat! Eto je slika! Sad pokušavam da se setim kad je to bilo. Pa da 2007. godine!

E sad me lupi novi šamar! 10 godina je prošlo od tada a ja se ne sećam nijednog trenutka opuštentenosti u tih 10 godina. Da li je moguće da sam više od deset godina bila pod stresom i u grču? Opterećena i napeta? Moguće ali zabrinjavajuće.

субота, 17. март 2018.

Vizuelne bajke Ksenije Pašić


XeniArt
Sve češće razmišljam kako se neki događaji u našem životu ne dešavaju slučajno. Ne znam kojom  kosmičkom silom pogurano se to dešava ali se pitam šta bi bilo da se nešto desilo nekoliko minuta, sati, dana, godina ranije ili kasnije?  U kom pravcu bi se život odvijao? A onda se pitam da li obraćamo pažnju na ljude koji nam ulaze u život i šta nam sa sobom donose i odnose? Svako od njih je doneo ili odneo nešto iz našeg života. E, tako je ta kosmička sila jednog dana u Zemunu, ukrstila moje i puteve jedne neobične žene, umetnice, akademske grafičarke Ksenije Pašić. Ne umem da objasnim zašto smo se taj dan prepoznale među sto ljudi ali smo jedna drugoj lagano ušle u život.

Zanimljivo je da je naše poznanstvo još spontanije počelo da se razvija i tako sam ja prvi put upoznala pravu likovnu umetnicu. Iskreno, na prvi pogled ne bih pogodila da se time bavi. Njena jednostavnost i neposrednost su me zavarale ali su mi kasnije, kada sam upoznala njena dela, pomogle da sklopim slagalicu.
xenia-artgallery

Ksenija je odabrala da lepotu umetnosti prikaže na teži način, grafikom. Diplomirala je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu na odseku grafika u klasi profesora Živka Đaka. Još kao studentkinja izlagala je svoja dela u Beogradu na IX Bijenalu jugoslovenske studentske grafike. Od 2000.godine član je Saveza udruženja likovnih umetnika Vojvodine (SULUV). Život i želja da njena umetnost pređe granice naše zemlje vode je u Pariz. Tamo je živela i radila dve godine. Za to vreme usavršila je tehniku slikanja na svili i tkanini. Imala je jednu grupnu i jednu samostalnu izložbu 2005. godine u Parizu. Postaje član likovne asocijacije LES CERCLES D*ARTS i član likovnog udruženja LA MAISON DES ARTISTES. Vraća se u Srbiju i donosi odluku da svoje znanje podeli sa drugima. Počinje da radi kao profesor likovnog vaspitanja u školi u rodnom Bečeju.

субота, 24. фебруар 2018.

Prolećne rolnice

Ovaj recept odavno planiram da podelim sa vama. Počeo je post i to je još jedan razlog više da uživate u rolnicama. Prvo smo se oduševili suprug i ja  a onda su se pridružila deca. Sada svaki put kada pravim neku pitu sa korama, ja ostavim nekoliko komada sa strane i eto brze večere.

Sastojci:

  • kore za pitu
  • smrznuto povrće po vašem izboru (meksička, kineska ili mediteranska mešavina)
  • so
  • ulje
  • senf
  • med
  • balzamiko sirće





Priprema:

Jednu koru za pitu presečete na 4 dela tako da dobijete 4 pravougaonika kao na slici br.1. Od jedne kore dobijete 4 rolnice.
slika br.1
Na dobijeni pravougaonik stavite kašiku smrznutog povrća ( nemojte ga odmrzavati pre) koje najviše volite i malo posolite. Uvijete kao sarmu (slika br. 2 i 3.) i paketić ostavite sa strane i tako dok ne napravite sve rolnice.
slika br.2

slika br.3

понедељак, 19. фебруар 2018.

Posetili smo Javni akvarijum i tropikarijum

U skrovitom delu Beograda, među vilama i ambasadama sakrio se pravi mali biser, Javni akvarijum i tropikarijum. Mi smo odlučili da ga posetimo u februaru za vreme zimskog raspusta. Dan je bio prolećni, idealan za šetnju.. Mir i tišina neočekivani za Beograd. Iza svake kapije, istorija.

Na ulazu nas je dočekalo vrlo ljubazno osoblje. Da bi održali svoje poslovanje i brigu o životinjama, bili su prinuđeni da počnu sa naplatom ulaznica a pre toga su radili na osnovu dobrovoljnih priloga. Cena ulaznica je simbolična, 100 din za decu školskog uzrasta, 200 din za odrasle a za najmlađe ulaz je besplatan.

Kada smo završili sa kupovinom ulaznica, situacija je izmakla kontroli. Njih troje se rastrčalo na sve strane i svako je vikao za sebe: Mama, dođi brzo! Vidi ovu ribu!! Toga sam se i plašila. Njih troje a ja sama. Akvarijumi su lepo organizovani i na svakom ima obaveštenje o kojoj vrsti je reč, kao i osnovne karakteristike. Moram priznati da u čitanju nikad nismo otišli dalje od imena i staništa jer bi oni čim bi dobili odgovor trčali do sledećeg akvarijuma. Kada su optrčali sve i kada je uzbuđenje splaslo na razumnu granicu, počeli smo da uživamo u razgledanju.

недеља, 4. фебруар 2018.

Žena u PMS-u vs. muškarac u hibernaciji


Žena u PMS-u je već ispričana priča. Toliko puta opisana da je sada može prepoznati komšijska mačka na ulaznim vratima zgrade. Mačka odustaje od tog susreta, obavezno! Muškarci strepe od "onih" dana u mesecu. Njihova lepša polovina pod uticajem hormona postaje neman, dvoglava aždaja. Jedan nepromišljen potez ili izgovorena reč pokreću lančanu reakciju koju ništa više ne može da zaustavi. Povišen ton prelazi u viku, raspravku sa samom sobom ( to znači da ona postavlja pitanja i sama odgovara, on ako je iskusan obavezno ćuti) a onda sledi ono najgore, plač. E to onda zna da potraje. Ponekad pomažu veće količine čokolade konzumirane u pravilnim razmacima od sat vremena. Može i sladoled ili bilo koja druga vrsta slatkiša, samo je bitno da je ima dovoljno jer nestašica pre vremena, dovodi do nove krize.

Neke žene u toku "onih" dana samo vole da sede i ćute, gledaju u jednu tačku, plaču bez razloga i naravno konzumiraju čokoladu. Druge pak se pokriju ćebetom po glavi i leže dok ne prođe. 
Tako se ova priča o PMS-u prenosi sa kolena na koleno. Muškarci rado razmenjuju savete koji su im pomogli da prežive ove teške ratne dane sa svojom nežnijom polovinom.

Ono o čemu se ređe priča jesu "oni" dani kod naših dragih muškaraca. Naravno da i oni imaju te dane. Kako vole da kažu, tada su u hibernaciji. Hibernacija kod njih nije vezana kao kod životinja sa godišnjim dobom, već više sa vikendom. Oni tačno znaju kada će da dođe ta za njih strašna hibernacija. Uredno je najave svojim draganama da se na vreme pripreme. Obično u petak uveče, kažu da su preumorni i da za vikend moraju malo da odu u hibernaciju. Tada se njihove životne funkcije svode na minimum. Početak je praćen kasnim ustajanjem, zatim sledi higijena, doručak i opet taj teški proces odmaranja preumornog sistema. Oko ručka se ponovo sistem malo vrati u funkciju da bi uneo nove zalihe hrane i uz pregled dešavanja na internetu (nekad novina) nastavio proces odmaranja. Komunikacija je svedena na minimum ili je nema. Ovaj ciklus se ponavlja dok se ne završi hibernacija i njihov sistem ponovo ne postigne radnu temperaturu.

U toku "ovih" dana izbegavajte da im namećete bilo kakve obaveze jer će ih odbiti, zaboraviti ili pomešati. Brigu o deci preuzmite na sebe da bi izbegli neke neželjene posledice. Ako muškarac mora da obavi neke poslove van kuće, računajte da će mu biti potrebno više vremena jer će zbog hibernacije doći do zaboravnosti pa će voziti nekoliko krugova po gradu dok se seti gde je krenuo i šta treba da vam kupi. Ovo stanje može prekinuti važna utakmica, pivo sa drugarima ili palačinke sa eurokremom.

Ovo je bio kratak vodič za preživljavanje "onih" dana u mesecu kod oba pola. Ako imate još neki savet za naše dame ili gospodu, slobodno podelite u komentaru ispod teksta, da buduće generacije koje se tek susreću sa ovim fenomenom budu što bolje pripremljene. Lepota je u različitosti!!

четвртак, 4. јануар 2018.

Šta mi je lepo blog doneo u 2017. godini

Sada kada je prošla novogodišnja euforija a pre ove božićne, pravi je trenutak da malo zastanem i pogledam iza sebe u 2017. godinu. Ne volim nešto posebno da se okrećem unazad a kada to činim sećam se lepih stvari. Najlakše mi je da one ružne zaboravim. Ne želim da mi energiju oduzimaju ružna sećanja, pa ću i ovde pisati samo o onom lepom što mi je blog doneo. Mada, kada bolje razmislim, nije ni bilo nekih ružnih momenata vezanih za blog.

Sada već prošle godine, bio je prvi rođendan mog bloga. Iskreno nisam verovala da će poživeti toliko ali u inat meni je preživeo. Malo je i porastao za tih godinu dana. Napisala sam i objavila 32 teksta. Da li je malo ili mnogo?! Taman, rekla bih ja. Jer su došli nekako spontano i lagano, mada su neki baš gurali i navaljivali da se što pre izvuku iz glave na ekran. Tako da je bilo tih malo britkijih a i onih malo pitkijih.

Pokušala sam sa nekoliko tekstova da konkurišem na jednom portalu ali nisam uspela. Zato sam bojažljivo učestvovala na jednom blogerskom izazovu Moja fruškogorska priča i ušla sam u uži izbor. To je bilo veliko iznenađenje za mene koje me je malo poguralo da priznam onako javno, pred svima, da pišem blog. Malo je reći da su oni koji me poznaju bili iznenađeni a neki i šokirani. To je bila moja mala pobeda, meni nekako mnogo bitna. Nisam ja nikog drugog pobedila već samu sebe, svoje strahove i one unutrašnje glasove što vole da nam šapuću u uho, nije to za tebe, baš će tebe neko da čita. Ni sada ne znam odakle je došao tekst ali je po statistici bio najčitaniji.

петак, 29. децембар 2017.

Jelka od lisnatog testa

Ovo je pravi praznični recept. Kada nam se približi Nova godina svi malo izgubimo kompas pa odlutamo u kič i dekorisanje. Tada je sve dozvoljeno. Tako sam je napravila jelku od lisnatog testa i nutele. A evo ga i recept

Sastojci:

1 pakovanje lisnatog testa
200gr nutele
1 žumance

Priprema:

недеља, 17. децембар 2017.

Kako da promenite adresu u elektronskoj zdravstvenoj knjižici u samo 6 koraka

Kada je počela zamena papirnih zdravstvenih knjižica elektronskim, pomislila sam da ćemo konačno smanjiti odlaske do Fonda zdravstvenog osiguranja. Počelo je haosom i redovima u nedogled. Ljudi su bili besni i razočarani lošom organizacijom. Iskoristila sam mogućnost da elektronskim putem podnesem zahtev i da mi elektronsku knjižicu dostave na kućnu adresu. Kad god je neka promena, prvo počne negodovanje i traženje mana. Rekoh sebi da ipak treba dati šansu pa da bar ovim korakom kročimo u društvo civilizovanih zemalja.

Prvi znak da to neće ići baš kako sam ja optimistično verovala, bio je kada je posle nekoliko meseci umesto poštara, moju knjižicu na kućnu adresu doneo suprug, jer sam preko njega bila osigurana. Knjižica je dostavljena poslodavcu mog supruga. Mislim, dobih je na kućnu adresu, zar je važno ko je doneo?

Drugi znak bio je kada je sestra u domu zdravlja zalepila papirić sa brojem kartona na elektronsku knjižicu. Ni to mi nije bilo dovoljno, jer sam odlučila da dam šansu novom sistemu.

Onda smo odlučili da porodično promenimo prebivalište što je opet značilo promenu svih dokumenata. Kada smo u MUP-u završili promenu adrese, na red je došla promena i u elektronskim zdravstvenim knjižicama. Naivno pomislih da je to samo nekoliko klikova i gotova stvar. A priča kreće ovako:

Korak 1


Svratim ja do šaltera Fonda da se raspitam šta je potrebno za promenu adresa i posle kraćih konsultacija između zaposlenih, dobih odgovor da donesem očitane lične karte (valjda štede papir pa neće oni da ih štampaju) za nas i papire iz MUP-a sa novom adresom za decu.

Korak 2


Spakujem sve papire i elektronske knjižice u fasciklu i pravac šalter. Primi me jedna gospođa ali kad vide koliko članova porodice ima, prosledi me kod koleginice, jer će da potraje. Koleginica pokupi gomilu hartije i poče da kucka...kucka...kucka. Nešto to traje a ona poče da se primiče pa odmiče od ekrana, prevrće listove, nešto zagleda. Vidim ja, eto nekog problema. Pozva ona stariju koleginicu da se konsultuje. Zajedno se one izbečiše u ekran, ponovo kliktaše i onda iskusnija koleginica onako pobedonosno izjavi
-Pa ovo neće moći...
-Morate da uradite promenu tamo gde ste prijavljeni jer u sistemu ima taj sistemski datum 13. avgust 2013. godine i mi to, zbog tog datuma ne možemo da menjamo, već mora onaj ko je uneo taj datum u Centralni registar a to je Beograd.
Kakav sistemski datum kada suprug petnaest godina radi kod istog poslodavca, kakav registar..Ne znam da li su mi veće oči ili uši...
- Šta mi konkretno treba da uradimo - skratih ja ovaj monolog.
- Znam da je to komplikovano i da se tamo čeka ali morate otići u našu filijalu u Beogradu da oni izvrše promenu a posle možemo mi da nastavimo...Jer da ste se vi preselili iz jedne ulice u drugu, mi bi mogli da uradimo promenu.
Da sam juče umrla ne bih znala da se menja adresa u zdravstvenoj knjižici ako se preseliš u drugu ulicu. Dobro je što se nismo preselili u Trgovište, mislim se, ala bi se klackali do Beograda.
-Da li idemo u filijalu po mestu stanovanja ili sedištu poslodavca?- da skratim šetkanje po Beogradu bar ako mogu.
-Tamo gde je sedište poslodavca.
Spakujem sve one hartije i knjižice u fasciklu pa kući.
Pričam suprugu a on misli da sam prolupala. Reši on da pribegne srpskom kvisku tj. vezi.

четвртак, 30. новембар 2017.

Posna pita sa ribancem i semenkama



Ovaj recept sam smislila tako što sam citala recept za pitu sa kupusom od drage Nate sa bloga Coolinarija. U tom trenutku mi dođe ideja da kupus zamenim ribancem i dodam semenke koje sipam u sve. Tako nastade divna, posna hrskava pita. A sada recept na svetlo dana.


Sastojci:
500gr kora za pitu
1kg kupusa ribanca
ulje za dinstanje kupusa
malo bibera
so
2 kašike semenki lana
5 kaška semenki suncokreta sirovog
5 kašika semenki golice( bundeve) sirove
2,5 dl kisele vode
0,5 dl ulja
4 kašike griza
pola kašičice praška za pecivo

уторак, 31. октобар 2017.

Sakupljate li sličice sa svojom decom?


Danas sam sa sinom lepila sličice u ne znam koji po redu album. Svaki put kada počnemo da lepimo sličice i otvaramo kesice ja osetim talas sreće i zadovljstva. Priznajem, radujem se sakupljanju sličica više od moje dece. Sa svakim okretanjem stranice i traženjem broja, mene sećanja prebace u osamdeset i neku godinu. Sneg napadao do drvenog prozora a ja svaki čas provirujem da vidim da li dolazi tata. Polako pada mrak. Dolazi tata i donosi nove kesice sličica. Kakva je to radost bila?!Ne sećam se zašto je nestalo struje ali se sećam kako pri svetlosti sveće lepimo sličice svi zajedno u crveni album sa velikom slikom Tarzana na koricama. Taj osećaj se vrati sa svakim albumom koji popunjavam sa svojom decom. 

Nauka ima vrlo pozitivno mišljenje o ovom hobiju, možda po malo i zaboravljenom. Sakupljanje sličica već kod male dece podstiče razvoj memorije i fine motorike. Kod malo starije dece je sjajan izvor učenja. Mnoge mame se mršte pri samom pomenu reči fudbal ali albumi sa fudbalerima su genijalna stvar za vašu decu. Sada će mnoge tate da se obraduju a nisu ni svesni kakve sve to mogućnosti otvara za te male sunđeraste mozgove koji upijaju svaku čijenicu, za nas možda nebitnu.