субота, 14. октобар 2017.

Čovek sa šeširom

Kiša, ona jesenja, dosadna, dan je učinila težim. Sitne kapi, gotovo izmaglica, lepile su se na žuto lišće i već raskvašenu zemlju. Šešir je bio sve mokriji i tamniji. Više se nisu videle masne fleke od prstiju a braon boja se prelivala u crnu. Na obodu su se videle mrlje od žute zemlje. Jedan kamenčić se zavukao pod crnu traku. Žuta zemlja pomešana sa kamenjem presijavala se na kiši.

Zaboden u zemlju pored šešira iskrivio se štap. Boja mu se na mestima izlizala a lak spao. Iza njega šepurio se drveni krst, sjajan i nov. Preko belih plastičnih slova padao je mokar peškir i moglo se pročitati samo MIR....OVIĆ. Toliko na kraju ostane. Nekoliko slova imena i prezimena, šešir i štap. Ono što je vredno uzeće oni koji će se svađati oko imovine i koji će ponosno ispisati svoje ime na spomeniku.

Posle toliko godina su se razdvojili. Sada se plašio vetra više nego ikada. Oduvaće ga u šumu pored i zaplesti ga u trnje. Pocepaće ga. Biće to njegov kraj. Više nema ko da ga traži, da ga otrese o kolena i vrati na glavu. Sad zna kako je onoj glavi bez njega i ne ljuti se više što ga je nekoliko puta izgubio dok se pijan vraćao kući i što ga jednom ispustio u potok pa se izmokrio i spljoštio. Oprostio bi mu i što je puštao unuke da ga šutiraju i ubacuju loptu. Teška mu je ova žuta zemlja, navikao se na ono malo sede kose. I ova kiša mu je teška ali da bar ne duva vetar. Samo je pitanje trenutka kada će da ga prevrne i zakotrlja. A još bi da mu nešto oprosti....


.



6 коментара: